Imovinske kartice za zabavu

Sjećam se inauguracijske imovinske kartice koju je potkraj svojeg mandata ispisao tadašnji premijer Zlatko Mateša. Bilo je već ljeto, kad u pravilu vlada političko mrtvilo. Formular koji je svojom rukom ispisao ondašnji HDZ-ov premijer bio je medijska poslastica, em zato što je bio prvi te vrste, em zato što je u javnost lansiran usred politički sušne sezone, em zato što ga je inaugurirala stranka uz koju su se vezivali različiti korupcijski skandali.

Otad je prošlo desetak godina, tijekom kojih su političari ispunili na stotine imovinskih kartica. Njihov antikorupcijski domet još je daleko od onoga estradnog, zabavljačkog, populističkog, koji se svodi na to – 'ajmo vidjeti što tko ima.

Teško da javnost s objavom imovinskog profila hrvatskih političara dobiva išta više osim prilike da utaži znatiželju.
I sada, kad su političari na pragu novog mandata ispisivali popis svojih nekretnina, pokretnina, umjetničkih zbirki, novčanih ušteđevina i redovitih mjesečnih primanja unutar obitelji, učinak je otprilike na toj razini.

Posljedica javnog prezentiranja sadržaja imovinskih kartica u prvom je redu zaključak da je mjesto na izbornoj listi – vrlo sigurno i vrlo unosno zanimanje. Imovina političara, koja je u prosjeku znatno iznad hrvatskog prosjeka, najčešće doduše ne proizlazi iz njihovih plaća. Poduzetništvom se za trajanja mandata ne smiju baviti pa tako podrijetlo nanizane imovine potiče na niz pitanja i sumnji, zbog čega se odium prema političkoj eliti još više povećava.

Javne imovinske kartice građane kao da potiču na zgražanje, a profesionalnim će lopovima dati pokoju novu ideju. Druge svrhe tu zasad nema. Još nije bilo slučaja, ili barem ne javnog, da bi tko bio pozvan podrobnije objasniti eventualnu neusklađenost popisane imovine, evidentiranih prihoda i plaćenih poreza.

Sadržaj kartice prepušten je volji i savjesti onoga tko je popunjava. Politička pristojnost nalaže da se formular ispuni, preda u zakonskom roku, poslije čega treba izdržati jedno kraće, manje ugodno razdoblje, kad te dokumente objavljuju mediji – i to je otprilike sve.

Imovinske kartice i njihov javni karakter upitne su svrhe. Mjerodavno saborsko povjerenstvo nema ni potrebnu političku snagu ni instrumente ni ovlasti da bi se iole efikasnije postavilo u slučajevima u kojima je podrijetlo imovine državnog dužnosnika iz bilo kojeg razloga sumnjivo.

Imovinske kartice kakve su danas više služe tome da se zabavi javnost nego bilo kakvom sprječavanju korupcije. Da sutra budu ukinute, ništa se ne bi promijenilo, osim što bismo izgubili neki površan i krajnje friziran uvid u to što posjeduju ljudi koji vode državu.

Sa stajališta istinske borbe protiv korupcije, ne bismo ništa izgubili da se državne dužnosnike tretira kao najobičnije građane, ali da mjerodavne, profesionalne, a ne amaterske državne službe, doista provjeravaju kako se poklapaju njihovi prihodi, plaćeni porezi i uvećano bogatstvo! Pa, ako se utvrdi da netko ne može objasniti kako to da ima prosječne prihode, a iznadprosječnu imovinu, uvijek ima vremena da se o tome obavijesti javnost.

Vlada već mjesecima drži u ladici Zakon o poreznom broju, koji bi onima koji jesu za to mjerodavni, omogućio da pritiskom na nekoliko tipki, elektronički i u kratkom roku upare imovinsko stanje i legalno stečen novac. Sad kad su izbori prošli, kad je k tome naraslo nestrpljenje Bruxellesa, zakon bi mogao uskoro pred Sabor. Da uz taj instrument bude i dovoljno političke volje, imovinske kartice mogle bi glatko u povijest.