I pred zloćudnim zakonom utvrdu znanosti i obrazovanja brani jedino još goloruki akademski narod

Osim po ulasku RH u EU, srpanj 2013. trebao bi biti zapamćen po još jednom važnom događaju. Radi se o donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, što je dobroćudan naziv za zloćudan pravni akt koji predstavlja šablonu za buduće krojenje znanstvene i visokoobrazovne politike u Hrvatskoj. S jedne strane, ono što se predstavlja kao obične “izmjene i dopune” postojećeg zakona zapravo je bitna i dalekosežna promjena zakonodavstva u tom području te značajan korak prema komercijalizaciji i privatizaciji znanosti i visokog obrazovanja. S druge strane, ovaj zakon jest rezultat kozmetičkih izmjena i dopuna, ali onog “Fuchsova paketa zakona” iz 2011. koji je odbačen zahvaljujući žestokim i argumentiranim kritikama te intenzivnim akcijama akademske zajednice i određenih političkih faktora. Kontinuitet je očigledan.

Kao HDZ-ova vlada, tako i ova smatra da ne trebamo ulagati u “nepotrebno visoko obrazovanje” jer “znanje je roba”, kako je rekao premijer Milanović. Ako je tako, onda su znanstveni instituti, sveučilišta, pa i osnovne i srednje škole, samo tvornice jeftino dobivenog, a tržišno isplativog znanja. Nastave li se takvi trendovi, vrlo je moguće da će znanstveno-obrazovne tvornice završiti kao DTR ili Kamensko, a znanstveno-obrazovna industrija kao cjelokupna industrija u Hrvatskoj.

Kao za Fuchsova vakta, procedura oko recentnog zakona bila je krajnje netransparentna. Također, ne slučajno, cijela je zgrada znanosti i visokog obrazovanja izokrenuta naglavačke: prvo su, kao kukavičja jaja, donošeni razni podzakonski akti, zatim je na red došao zakon, a naposljetku će se, prema najavama, donijeti i strategija znanosti i obrazovanja. Uglavnom, drugo ime za znanstveno-obrazovnu politiku u Hrvatskoj moglo bi biti – zlo i naopako.

Suprotno naivnim očekivanjima, ništa se neće promijeniti nabolje ulaskom RH u EU. U ključnom europskom dokumentu, a to je “Horizon 2020. – okvirni program za istraživanje i inovacije (2014.-2020.)”, do ekstrema se dovodi koncept instrumentalnog, iskoristivog i profitabilnog znanja, gdje za humanističke i društvene znanosti, pa i za mnoga istraživanja u prirodnim i tehničkim znanostima, naprosto nema mjesta. Znanstvenike, profesore i studente neprekidno se pokušava zavesti ugodnim frazama o izvrsnosti, društvu znanja i napretku, a zapravo Europom odjekuju bojni pokliči: Kvantifikacija! Konkurencija! Kompeticija! Uz popratnu artiljerijsku, birokratsko-administrativnu paljbu.

Stoga trebamo biti svjesni da se prilagodba RH Europskoj uniji zbiva paralelno s prilagodbom EU Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je spomenuto trojstvo KKK već poharalo područje znanosti i obrazovanja. A republikanci u Kongresu nastoje još progurati amandman kojim bi se zabranilo Nacionalnoj zakladi za znanost da financira bilo kakva humanistička istraživanja koja nisu važna za američku sigurnost i ekonomske interese.

To je pak srodno preporukama koje je američki bankarski div JP Morgan u svibnju dao Europskoj uniji: EU treba ograničiti nacionalne suverenitete, poboljšati konkurentnost, ojačati banke, provesti strukturne i političke reforme, uključujući i promjene ustava jer su ustavi europskih država “neupotrebljivi” budući da “pokazuju snažan socijalistički utjecaj, preopterećeni su zaštitom radničkih prava i pravima na prosvjede”. Na stranu to što JP Morgan vidi socijalizam tamo gdje ga više nema ni u tragovima te kuca na otvorena vrata jer sve navedeno se u EU već događa. Važnije je uočiti da je budućnost EU najuže povezana s budućnošću SAD-a, a i jedna i druga s budućnošću kapitalizma koji očito teži reduciranju demokracije i militarizaciji.

Odatle, dakle, pušu vjetrovi rata jer diverzantska akcija JP Morgana zapravo je najava totalnog rata ostacima socijalne države u Europi, o kojoj su ovisili znanost i obrazovanje kao javno, zajedničko dobro. Tekuće reforme znanosti i obrazovanja u EU i RH treba smatrati jednom fazom konkvistadorskog pohoda kapitalističko-antidemokratskog sustava na cjelokupno javno dobro. Uz privatizaciju i ekstremnu eksploataciju prirodnih resursa, radikalno smanjivanje radničkih prava, potpuno uništavanje zdravstvenog i mirovinskog sustava, te sve razrađenije mehanizme nadzora i kontrole, ovaj bi pohod mogao rezultirati i “scijentocidom” i “edukocidom”. S obzirom na moć sistema koji je u ofenzivi, za obranu javnoga dobra trebat će još mnogo snage, strpljenja i pameti. Zato su znanost i obrazovanje jedan od najvažnijih džepova otpora u ovom ratu. Međutim, na hrvatskom su teritoriju znanstveno-obrazovni vojskovođe već potpisali kapitulaciju i prešli na stranu neprijatelja, tako da utvrdu znanosti i obrazovanja brani jedino još goloruki akademski narod, odnosno preživjeli akademski borci. Hoće li oni na koncu pobijediti u tom ratu ili će ga izgubiti, ovisi ponajprije o razini mobilizacije i o uspjesima u pojedinim strateškim, zakonskim, pravilničkim i drugim bitkama.