Hrvatsku dam za Princeton

Zbog EU pristaje se na kompromise oko ustavnih promjena, u kojima se neustavno ograničavaju prava dijela hrvatskih državljana. Premijerka Kosor juri u Ameriku, odakle nas televizije euforično izvještavaju o odlučnoj potpori SAD-a ulasku Hrvatske u EU. Iz Amerike hita natrag u Hrvatsku, gdje je čeka tužitelj Brammertz kojega Josipović do njezina dolaska uvjerava u vjerodostojnost istrage o tzv. topničkim dnevnicima.

Novinari nagađaju kakav će biti tužiteljev izvještaj UN-u sredinom lipnja, ali nacija bi trebala biti optimistična jer je uz nas svjetska velesila. Dakle, drama oko primanja Hrvatske u EU približava se vrhuncu, napeto se očekuje (povoljan) rasplet, a baš se nitko ne pita – kamo to idemo i žele li Hrvati u EU? Poslije nedodirljivog Josipa Broza, u hrvatskoj politici i velikom dijelu medija nije bilo veće svetinje i razvikanijeg mita.

Ali od vremena kad se za EU u anketama opredjeljivalo i 80 posto ispitanika, kad su se stigmatizirali ognjištari i svak tko je bio sumnjičav prema Uniji, mnogo se toga promijenilo.

Već je Račan, pošto je bio izgubio vlast, s prvog mjesta nacionalnih zadataka SDP-a skinuo ulazak u EU, a posljednje ozbiljno istraživanje, prošlogodišnje Gallupovo, pokazalo je da samo 29 posto Hrvata taj ulazak želi. U strahu od ishoda referenduma, i vlast i oporba ukinut će odredbu o većini ukupnog broja birača koju je trebalo imati da bi se ušlo u EU. Odlučivat će većina od onih koji na referendum iziđu, pa se može dogoditi da, na primjer, petina birača donese odluku.

Kad vidi tragičnu sudbinu Grčke, koja bi se mogla ponoviti u nizu zemalja EU, i kad zna kako su se zemlje EU dosad držale prema Hrvatskoj, u kojoj su pokupovale banke i strateške državne tvrtke te iz sve siromašnije Lijepe Naše izvlače milijardske profite, te kad vidi koliko su nas ucjenjivale, a i sad ucjenjuju Haagom, što su sve činile i čine da se izjednači krivnja agresora i žrtve u Domovinskom ratu itd. – normalan se čovjek pita zašto i odakle toliko grozničavo nastojanje političara da se što prije uđe u EU?

Osobno sam za ulazak Hrvatske u Uniju, za to ću glasovati na referendumu, ali nipošto ne zbog političara koji Hrvatskom vladaju danas i u posljednjih desetak godina, nego zbog nade u budućnost za koju danas ima vrlo malo pokrića i zbog toga što tradicijom odavno Europi pripadamo.

Ti političari pokazali su se nesposobnima da povećaju i konkurentnom učine proizvodnju i svekoliko gospodarstvo, da smanje nezaposlenost i poboljšaju život građana, da zaustave katastrofalni pad broja stanovnika, a cijelo su desetljeće iznimno uspješni u servilnosti europskim i svjetskim središtima moći, u rasprodaji nacionalnih bogatstava i u pretvaranju Hrvatske u koloniju. Ulazak u EU jedina im je “strategija” i potvrda “djelotvornosti”.

Zanima me što će se to bitno promijeniti u sposobnostima naših političkih i gospodarskih elita kad Hrvatska postane članica EU?! Kad kao dio EU budemo još izloženiji europskoj konkurenciji i još podatniji za grabežlljive inozemne profitere, neće li nam biti još gore? Zbog stvarnoga stanja i zbog nacionalnih obveza nekih budućih političkih vodstava, političarima sam ulazak u EU treba poreći kao zaslugu te im u zasluge, kao i u cijelom normalnom i racionalnom svijetu – mitovima i svetinjama nasuprot – pripisivati samo opipljiv, mjerljiv i očit boljitak Hrvatske.

Jer, govoreći i u prenesenom i u stvarnom značenju, hrvatski političari, i vladajući i oporbeni – i Sanaderi, i Žužuli, i Mesići, i Pusićke, i Čačići, i Josipovići, i Milanovići, i Kosori – bili su i jesu spremni Hrvatsku izručiti svjetskim gazdama samo zato da bi njihova djeca i unuci mogli studirati na Princetonu i drugim elitnim svjetskim sveučilištima.