Hrvatski teatar apsurda

Da je Hrvatska nastala dvadesetak godina prije, možda bi se danas pisalo da je mirno i s dogovorom izašla iz Jugoslavije. Jer još nije prošlo ni dvadeset godina od njezina nastanka a njezin prvi ministar unutarnjih poslova (Josip Boljkovac) uvjerava da rata nije ni trebalo biti! Ratni pak ministar zdravstva (Andrija Hebrang) tvrdi da se Jugoslavija raspala zbog ekonomskih razloga, zbog gospodarske krize! A predsjednik Sabora u ratu (Stipe Mesić) povodom smrti pravoslavnog patrijarha, kao da je u Beogradu lijegao pred tenkove da ne idu rušiti Vukovar, izražava uime Hrvatske sućut predsjedniku Srbije!

U hrvatskom teatru apsurda, koji nikada i nije prestao djelovati, a opet je eto vrlo aktivan, sve je moguće. Pa i tvrdnja da se rat mogao izbjeći, da ga i nije trebalo biti. Josip Boljkovac akter je toga hrvatskog teatra od njegova početka. Ta činjenica puno više govori o Hrvatskoj nego o njemu.

Od tvrdnje da se rat mogao izbjeći valjda je budalastija jedino činjenica da je Boljkovac bio šefom MUP-a. Ali nije apsurd u tome što on tvrdi da se rat mogao izbjeći, nego što slično misle i drugi, koji se drže pametnijima od njega. Pa naravno da se nije moralo ratovati. Bilo je dovoljno dobroćudne i uljuđene obožavatelje mitinga, tu miroljubivu i pristojnu čeljad, dočekati s rakijom i uz meze i sve bi bilo mirno. Svi bi zajedno slavili “Slobu”, s Lepom Brenom, Jugoslaviju, te pjevali “Od Vardara pa do Triglava”, i rata doista ne bi bilo, bila bi prava idila. Ali Boljkovac sigurno nikada ne bi postao ministrom. Pogotovo hrvatskim. Što bi zaista bilo velika šteta.

Da nije bilo rata “koji se mogao izbjeći”, ni dva naša Josipa, ni spominjani Boljkovac, ni drug mu Manolić, koji sada po beogradskim novinama pričaju što čaršiji paše, ne bi (opet) bili na vlasti. Bili bi samo stari penzionirani jugoudbaši.

Priče da se moglo mimoći rat amnestiraju i Miloševića i sve one prije njega koji su planirali širenje Srbije na zapad. A ti su planovi stari malne kao i Boljkovac i Manolić zajedno. Nije Milošević došao niotkuda, nego iz starih ekspanzionističkih programa Ilije Garašanina i Vuka Karadžića, iz geostrateških planova Stevana Moljevića i iz intelektualno-političkih naputaka Memoranduma SANU.

Mogla je Hrvatska sto puta biti protiv rata, pa da ga svejedno bude. Tko bi se s Miloševićem o nečemu dogovorio a da ne bude po njegovu, tj. kako on hoće? Pa on je politički, a na koncu i fizički, likvidirao nekoć najboljeg prijatelja i kuma si Ivana Stambolića, koji se protivio memorandumskom pretvaranju Jugoslavije u Veliku Srbiju i njegovoj svevlasti. Možda bi popustio Boljkovcu!?

Da nije bilo rata “koji se mogao izbjeći”, ni Andrija Hebrang sigurno nikada ne bi postao ministrom. Je li već i kao ratni ministar hrvatskog zdravstva mislio kao danas – da je Jugoslavija Ante Markovića propala ne zbog velikosrpskih planova i Miloševića, nego iz ekonomskih razloga, zbog gospodarske krize – ne zna se. Da je posrijedi bila ekonomija, Jugoslavija bi još postojala, a Hebrang nikad ne bi bio hrvatskim ministrom. Da u Markovićevoj Jugoslaviji nije propao “naučni socijalizam”, marksisička teza da je sve određeno “proizvodnim snagama”, odnosno ekonomijom, Hebrang bi se jedino na Nigdarjevo kandidirao za hrvatskog predsjednika.

Ali, eto, Hebrang misli da je Jugoslaviju urušila loša ekonomija, a ne velikosrpska ideologija! Sva sreća da u njezinu širenju nije sudjelovao i ovih dana blagopočivši srpski patrijarh, “skromni poštenjak” Pavle. Vjerojatno ga se kao mirotvorca sjetio i predsjednik Mesić. Bilo bi zaista diplomatski neučtivo i ljudski nepošteno da se glede ovog tužnog događaja tako časnoj ličnosti nije iskazalo dužno poštovanje. Bilo bi zbilja čudno ne učiniti tu doličnu gestu, kad je eto Jugoslavija i onako propala mirno i samo zbog ekonomije.