Hrvatska bez desnice

Zvonko Bušić povlači se iz politike. Mislio je da će ujediniti stranke i skupine na desnici, računao je čak na više od 20 posto glasova! Ali očito nije znao da je ušao na male, sitne posjede koje njihovi vlasnici brane kao kraljevstva. Možda nije znao ni to da desnica voli biti nemoćna, da uživa u svojoj marginalnosti u kojoj samoljubivo polaže prava na istinu o Hrvatskoj.

Jedina joj je tema ugroženost nacije i države koju bi samo ona mogla spasiti. Još su joj glavni neprijatelji Srbi, glavna opasnost još vreba iz Beograda i još se hrani strahom od obnove Jugoslavije. U toj paranoji slijepa je za gospodarstvo, za banke, za strateške proizvodnje, za tehnologiju, za nezaposlenost, za socijalne nevolje, za standard i svakodnevicu...

Sve je to nevažno, važno je da je Hrvatska u opasnosti, da jedino desnica to vidi i shvaća i da jedino ona može spasiti zemlju. Kako? Pa tako što će joj netko doći i donijeti vlast. Jer ona sama niti se zna organizirati za pridobivanje velikog broja birača, niti zna pokrenuti medije kojima bi širila svoj utjecaj. Zato se zadovoljava tek s nekoliko malo čitanih listova i portala, obiljem tribina i promocija gdje ćete uvijek vidjeti manje-više ista lica i čuti manje-više iste jadikovke o zavjerama protiv Lijepe Naše.

Premda u njoj ima bivših ministara, bivših direktora velikih medijskih kuća, diplomata, novinara, znanstvenika i drugih nekad moćnih javnika, ne uspijeva osnovati imalo tiražnije glasilo ili imati imalo značajniji utjecaj u javnosti. Desnica je politička emigracija unutar vlastite države s osjećajem poluilegalnosti, gotovo posve isključena iz moćnih medija koji je neće, a ni ona im se ne zna nametnuti.

Unatoč tome, njezina prigodna priopćenja i drugi tekstovi pišu se kao da imaju sudbinsku važnost, a osobe koje ih potpisuju drže se kao da su moralni i intelektualni stupovi društva, savjest nacije. A stranke, strančice i druge političke skupine na desnici poslovično se međusobno ne trpe i postoje uglavnom radi svojih lidera.

U takvu desnicu došao je Zvonko Bušić, čista srca i sa širinom u kojoj je svakoj dobroj političkoj zamisli moglo biti komotno. Ali desnica neće širinu! Mnogi su već osvojili ili namjeravaju osvojiti neki svoj prostor, pa je presudan bio strah da bi ga izgubili u ujedinjavanju, koje je Bušić bio zamislio preko jednog savjetodavnog tijela i izbornih lista na kojima bi bili intelektualci i stručnjaci. Kad je u prvom mandatu na vlasti Sanader počeo pokazivati pravo lice, posebno u bjesomučnoj potrazi za Gotovinom,

Hrvatska stranka prava, koja je tada imala osam zastupnika u Saboru, u anketama je dobivala 15 posto glasova, pa i više. Poslije će Sanader i Đapić stranku gotovo uništiti. Otad se u politici HDZ-a ništa bitno nije promijenilo, pa zacijelo i danas ima 15-ak posto glasova desno od vladajuće stranke. A može se dogoditi da taj dio biračkog tijela ne dobije ni jednog zastupnika u Saboru! Jer nema stranke koja bi ga privukla, ali ima strančica koje će ga na sve strane razvući.

Kad bi takva stranka postojala, uz neko moderno glasilo desnice što ne bi verglalo samo o Srbima, obnovi Jugoslavije, partizanima i ustašama, politički raspored u Saboru bio bi usklađeniji s političkom stvarnošću u Hrvatskoj, a i HDZ i SDP dobili bi “nadzor” koji bi ih prisilio na brigu o nacionalnim interesima. Ovako, desnica u Hrvatskoj, ni umjerena ni tvrda, ne postoji. I HDZ i SDP stranke su krupnoga kapitala i Europske unije koja je Hrvatsku pretvorila u koloniju.

Zvonko Bušić bio je posljednji tuđmanovac, htio je ujediniti domoljubne nezadovoljnike. Vjerojatno su ga ljudi s kojima je htio surađivati pa su ga razočarali doživljavali kao stranca koji je u politiku, koja je uvijek i interes, ovaj put sitničav, zalutao iz predjela idealizma.

Davno je za Hrvatsku, u nedužnom scenariju koji je, ne njegovom krivnjom, imao i jednu žrtvu, oteo zrakoplov, zbog čega je 32 godine bio u američkom zatvoru. Njemu su pak u domovini u koju se vratio oteli nebo.