Hitna politička oluja

Hrvatskim političarima ovakva haaška presuda protiv hrvatskih generala očito je trebala za konačno otrežnjenje kako bi shvatili da Haag nema veze s pravom i pravdom nego u prvom redu s politikom! Odnos prema Haagu dosad je bio isključivo servilan, a papagajski se ponavljalo, što je posebno naglašavao Ivo Josipović, kako sve treba prepustiti pravosuđu. Ovakve nepravedne presude najbolji su odgovor da je takav hrvatski pristup bio potpuni promašaj i političko sljepilo. Sad je, naime, posve jasno da je iza svega politika! Zahvaljujući drakonskim kaznama Gotovini i Markaču te potvrđivanju tužiteljeve teze o navodnom udruženom zločinačkom pothvatu, domaćoj političkoj eliti napokon je došlo u glavu da se žalbeni postupak ne može prepustiti samo pravosuđu. Treba nam hitna politička oluja!

Josipović, J. Kosor i svi drugi trebali su pročitati knjigu bivše haaške tužiteljice Carle del Ponte, “Gospođa tužiteljica”. Njezina je knjiga i danas važna zato što otkriva šokantne političke manipulacije. Carla Del Ponte u knjizi tako otkriva da je Tužiteljstvo pod pritiskom svjetskih moćnika moralo odustati od čak 60 sudskih predmeta s području bivše Jugoslavije. Navela je i kako joj je šef CIA-e George Tanet čvrsto obećao pomoć u lovu na Karadžića i Mladića, te kako je poslije otkrila da je zapravo opstruira. Mladić i Karadžić bili su locirani, ali ih zbog pritisaka svjetskih sila za svoga mandata nije mogla uhititi. Ili, u svojoj knjizi izravno proziva NATO, iznosi kako nije mogla dobiti dokumente o savezničkom bombardiranju putničkog vlaka u Srbiji te tvrdi kako je NATO-ove zapovjednike nemoguće optužiti.

Odgovori Carle del Ponte u Večernjaku nisu mogli biti drukčiji. Presuda Gotovini i Čermaku njezin je uspjeh. Ona je tijekom svoga mandata više bila političarka nego pravni stručnjak, a jedna od njezinih misija bila je osuditi hrvatski državni vrh. Ovakvom presudom ona je uspjela. Sada je krajnji trenutak da se od nje uči. U žalbenom postupku treba kopirati njezine korake te krenuti u svjetske centre moći, od Washingtona do Londona i Bruxellesa, i lobirati, posebice kad je istina na našoj strani. Ali istina sama po sebi nije dovoljna. Ni jedan odvjetnik na svijetu više ne može pomoći Gotovini i Markaču, a niti kako bi žalbeno vijeće odbacilo optužbu o zločinačkom pothvatu. To može učiniti samo politički dogovor i utjecaj strateških zemalja.

Međutim, ovakva presuda nije slučajna. Nije se slučajno prije njezina izricanja u Zagrebu našao britanski ministar pravosuđa i dijelio lekcije kako trebamo dočekati haašku presudu, i tko zna što još tražio. Sjetimo se samo izjave Doris Pack o hrvatskom neprijatelju u Europskom vijeću. Ova nam je presuda podmetnuta kako bi se opet svađali, da se međusobno razjedinimo, a onda se opet otvara staro pitanje – koči li nas to netko kako bi tek sa Srbijom ušli u EU, ili barem ne prerano? Hrvatska politika u svijet mora poslati jasnu i nedvosmislenu poruku: što će Hrvatima EU kao neka građanska i uređena demokratska zajednica kad su nas proglasili zločincima? Kako mi takvi barbari možemo među njih preuzvišene čistunce?

Koliko je politika bitna, dobar je primjer Zorana Šanguta. U svojim nastojanjima da se napokon procesuiraju zločinci za osnivanje logora u Srbiji, on ništa nije prepustio slučajnosti niti je sve prepustio isključivo pravosuđu. Tako se susreo s predstavnicima veleposlanstva SAD-a u Zagrebu, obavijestio ih o trenutačnom statusu tog predmeta te o informacijama u vezi logora za ratne zarobljenike, a informacije je podijelio i s uredom američkog veleposlanika za ratne zločine. Nastavit će kontakte s predstavnicima međunarodne zajednice u Zagrebu o toj temi. I kreće se, srbijanski mediji počinju otvarati tu temu.

Ali kako Tadića nije sramota da iz Beograda komentira presudu? Gdje su Mladić i Hadžić, zašto se štiti zločinački vrh JNA?