HDZ se vraća u Zagreb!?

Uzalud su sredinom ožujka 2000. godine neki članovi zagrebačkoga vodstva HDZ-a dokazivali da je potpis književnika Ranka Marinkovića na njegovoj ostavci na vijećničko mjesto u Skupštini grada dobiven prijevarom koju je smislio Bandićev SDP. Poslije Marinkovićeve “ostavke”, odstupio je i Miroslav Šutej, HDZ je tako izgubio većinu, Skupština je raspuštena, imenovan je povjerenik za Zagreb, a na izborima je HDZ poražen.

Na početku te “slavne” godine HDZ je izgubio i na izborima za Sabor, a otad nikad u metropoli ni na lokalnim ni na nacionalnim izborima nije dobio više glasova od SDP-a, niti je u Zagrebu bio na vlasti.

Tako je vladajuća stranka cijelo desetljeće u nemilosti većine Zagrepčana. Najviše se srozala otkako je vodi neprepoznatljivi Sanaderov miljenik Jasen Mesić, javnosti ponajviše poznat po tome što se inicijativi za promjenu naziva Trga maršala Tita u Zagrebu protivio odlučnije od gradskog SDP-a.

Na proteklim lokalnim izborima HDZ je s HSS-om i HSLS-om dobio manje od 19 posto glasova, a u natjecanju za gradonačelnika Jasen Mesić samo 13 posto! To je nezamisliv pad u usporedbi s prvim godinama demokracije u Hrvatskoj, a moglo bi se reći i s cijelim prvim desetljećem, kad je glavni grad bio HDZ-ova utvrda u kojoj je dobivao i gotovo polovicu glasova. Ni naraštaji se u međuvremenu nisu mnogo promijenili, nije se bogzna koliko promijenila ni uvjerljivost drugih stranaka, pa će biti da je sam HDZ najviše kriv što nije znao odgovoriti na socijalnu i svaku drugu složenost i osjetljivost Zagreba.

Stranka “jedne dimenzije”, najviše obilježena svojatanjem domoljublja koje se u svojoj vječitoj stereotipnosti istrošilo, postala je gotovo marginalna. S protokom vremena nije izgradila urbani imidž kojim bi se s vremenom naslijedio nacionalni zanos, a baš se nije potrudila ni da isteše bahatost, ruralnost i povezanost s kriminalom i korupcijom, što ju je stajalo poprilična prezira koji se godinama zarazno širio u javnosti.

Sanader je ne jednom, učvršćujući svoju vlast u HDZ-u i ističući raskid s nekim naslijeđima iz prošlosti, govorio: “Bahatost više ne stanuje ovdje.” No ne samo što nije nestala nego je njegovom pojavom bahatost i nabujala do razmjera nezabilježenih u samostalnoj Hrvatskoj.

Zacijelo najtankoćutniji i najizbirljiviji glasači u zemlji, zagrebački, na tu su agresiju i na bljedunjavost Sanaderova izabranika Jasena Mesića uzvratili najvećim uskraćivanjem glasova HDZ-u u povijesti te stranke. Stoga ne iznenađuje što je Jadranka Kosor raspustila vodstvo gradskoga HDZ-a i do stranačkih izbora imenovala povjerenika, ministra Jandrokovića.

Vrijeme prerazmještanja političke moći u glavnom gradu nakon rascjepa u SDP-u te vrijeme poslije odlaska HDZ-ova despota Sanadera prilika je za vladajuću stranku da bar donekle ili možda i znatnije vrati negdašnji utjecaj u metropoli.

Ne populizmom ni Bandićeva ni Kerumova tipa, koji je prolazna pojava, nego prilagodbom gradu s najvišim kriterijima u zemlji. Vjerojatno će nakon smjena uskogrudnih politika i u zemlji i u Zagrebu, u metropoli doći na red stranka i ljudi koji će najviše odgovarati njegovoj velegradskoj, kulturnoj i tradicijskoj širokogrudnosti i senzibilnosti te njegovoj “elektronskoj” mladeži.

Kad-tad će civilizirani Zagrepčani, bez obzira na rodoslovlje, početi vladati Zagrebom i nametnuti mjerila koja će za metropolu trajno vrijediti. Sve dotad na čelu ćemo grada imati neuljuđene mješavine zavičajno-interesnih skupina kojima je podjednako stran i hrvatski književni jezik i zagrebački govor. Možda novosti donesu baš promjene u zagrebačkom HDZ-u, koji izvorno metropoli nije stran.