HDZ-ova uvjerenost u pobjedu, za koju je sve donedavno bilo teško naći realna uporišta, nakon objave najnovije Pulsove ankete više nije nestvarna kakvom se dosad činila.
Razlika u popularnosti između te stranke i socijaldemokrata smanjila se do razine koju su neki već protumačili izjednačenim pozicijama iako je SDP i dalje u vodstvu za pet zastupnika. Ne bih se još kladila na to da Sanaderova ekipa ostaje u Banskim dvorima, ali je očito da njegova taktika, koja je izgledala kao da je nema, daje rezultate.
HDZ-ova “nevidljiva” taktika traje od veljače ove godine i praktično je bila iznuđena promjenom situacije u SDP-u. Od trenutka kad je pokojni Račan objavio da se razbolio pa sve do izbora novog šefa socijaldemokrata vladajućima se nije isplatilo ulaziti ni u kakve kampanje jer je medijski prostor bio zaokupljen SDP-om.
U redovima socijaldemokrata to je, čini se, stvorilo prevelik osjećaj samopouzdanja, a to je okruženje koje pogoduje pogreškama. Pogreške su se dogodile u prvom redu zalijetanjem u desni birački tabor. HDZ, koji je potajno sondirao raspoloženje birača tijekom cijelog mandata, u toj je situaciji, čini se, zaključio da se ne isplati aktivirati nikakve PR tehnike dok ne počne “prirodno ispuhivanje” suparnika.
Pojačan Sanaderov aktivizam registriran je tek unatrag dva tjedna. Pri tome je jasno da on ni sada ne troši sve karte. U međuvremenu za njega radi sve što je sijao tijekom mandata. U lošem smislu, to su nezaključeni slučajevi korupcije i dojam da je vlast koncentrirana u jednoj osobi. U dobrom smislu, za HDZ rade odnos prema umirovljenicima i manjinama, dosljedan proeuropski smjer i ekonomska politika.
Baš ove jeseni stigli su besplatni udžbenici i još jedna demokratska privatizacija. U listopadu kreće prvo usklađivanje mirovina novih umirovljenika, a do izbora ide i četvrta rata umirovljeničkog duga. U toj situaciji HDZ si može priuštiti da i dalje bude jedina stranka koja nije formalno izbacila gospodarski program za novi mandat, a Sanader jedini lider koji još nije rekao što kani napraviti ako opet dobije vlast.
Taktika koja izgleda kao da je nema radi ispod površine i dovela je do samo dva posto razlike u odnosu na vodeći SDP. HDZ-ove šanse danas se čine puno većima nego prije mjesec ili dva, ali na SDP-ovoj je strani ne samo popularnost novih lica nego i želja javnosti za promjenama. U mladim demokracijama nije uobičajeno da ista stranka dva puta zaredom osvoji vlast i samo je malobrojnima to polazilo za rukom.
Na primjer, bivšem slovačkom premijeru Mikulasu Dzurindi i šefu mađarske vlade Ferencu Gyurcsanyu. U posljednjoj godini mandata, ako ne i prije, javnost u tranzicijskim državama jednostavno želi promjene. No i u tim okolnostima koje mu idu u prilog SDP se mora nositi s time da suparnički HDZ nastupa s pozicije vlasti.
Pa i kad “mobilizira konzularnu mrežu” radi sudjelovanja dijaspore u izborima, formalno na to ima pravo. SDP se, naposljetku, ili na prvom mjestu, mora nositi s neraščišćenim situacijama unutar vlastitih redova. Nije sporno samo razdvajanje funkcije šefa stranke od premijera, što će se, ako stranka bude na vlasti, nekako sigurno polijepiti.
Ali SDP jednostavno ne može računati na to da će ostati neokrznut onim što se događa s vodom na Vrbanima i s nestalim kućama u Kupskoj ulici, ili s Cvjetnim trgom i Galjufovom ulicom. Premala je udaljenost od SDP-ove centrale na Iblerovu trgu do Bandićeva ureda u Gradskom poglavarstvu da bi socijaldemokrati mogli još dugo pravdati izostanak bilo kakvog upletanja u samovolju gradske vlasti.