Haaška presuda opasan presedan?

Sramotnom presudom trojici vukovarskih krvnika haaškoga sudskog vijeća hrvatska je javnost s pravom šokirana. Kao što se ovih dana i govorilo, njome su još jednom ubijene nevine žrtve, ponovno su ranjeni ranjenici, ožalošćena je neutješna rodbina, a ponižena je i pravda i čitav hrvatski narod, koji je htio vjerovati da je pravda ipak dostupna. Oštro su reagirali najviši državni dužnosnici, sve političke stranke, pojedinci i udruge, a jučer se oglasio i kardinal Bozanić jasno se određujući prema ponižavajućoj presudi, ali i prema zaboravu osude svih zločina.

Dobro je da kardinal ne propušta podsjetiti kako osuditi treba sve zločine i sve zločince, uključujući i one komunističke, preko čega se u nas olako prelazi. Ta nam se selektivnost, i osobito povijesni zaborav, gotovo osvećuju preko međunarodnih institucija. Najveća je odgovornost, očito, na nama; na našim institucijama i pojedincima koji obnašaju odgovorne službe.

Oni bi, konačno, narodu morali objasniti zbog čega su za zločine nad Vukovarom podnijete, ako sam dobro informiran, samo tri optužnice za pet osoba. Reakcija Crkve i te kako je dobro došla. Ona se očekivala (i još se očekuje) i od Komisije HBK Iustitia et pax, to više što je upravo ta komisija još 2005. godine o Haaškome sudu iznijela kritičke primjedbe u svojoj tzv. lisabonskoj izjavi, a što su tada napali i neki hrvatski novinari koji sada pišu lamentacije.

Iustitia et pax tada je upozorila na to da je Haaški sud osnovan za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i da je načelno, u nizu uvjeravanja i tumačenja predstavnika i pobornika suda, naznačeno da će se on baviti individualnom krivnjom pojedinaca i da nacionalna pripadnost neće biti kriterij koji će na njega utjecati, a da je ipak na kraju prevladala praksa da je nacionalna pripadnost osnovni preduvjet pristupa sudu.

Tako se sudi pojedincima pripadnicima pojedinih naroda iz bivše Jugoslavije, ali ne i svim pojedincima koji su tada boravili i djelovali na području zahvaćenom ratom. Komisija je tada ustvrdila da je praktično došlo dotle da pripadnicima određenih nacija sude pripadnici nacija čiji eventualni sudionici u zločinima ne mogu biti podvrgnuti istome sudu, što je opasan europski presedan.

Ti i ostali dvostruki kriteriji (i tajni dogovori?) od početka stvaraju sumnje u objektivnost i nagrizaju kredibilitet institucije koja bi morala biti mjerilo pravde i objektivnosti. Stoga Haaški sud treba podvrgnuti preispitivanju od njegovih temeljnih premisa. Posljednja je presuda samo lakmus-papir kriterija koji vrijeđaju pravdu, gaze istinu i postaju prijetnja miru u Europi.