Grofovska i kmetska Hrvatska

Nakon što se mnoštvo koje mora paziti na svaku kunu, privučeno vijestima o pojeftinjenju osnovnog, iz dućana vrati kući, mogu otvoriti televiziju i gledati emisije o kuhanju. Usporede li to što gledaju, što se tu jede i koliko to košta, s onim što su kupili i što od toga mogu prirediti, umorni nakon tiskanja po dućanima da bi uštedjeli možda pet-šest kuna, mogu se ili jediti ili zdvajati. Danas su hrvatska realnost tragači za jeftinijim kruhom i sve brojnije televizijske emisije o kulinarskim đakonijama i pomodnom kuhanju.

Činjenica da siromašniji dio društva prevrće po policama trgovina da bi uštedio neku crkavicu, a krezovski dio istog društva kupuje jahte vrijedne nekoliko milijuna eura, i nije samo hrvatska osobitost. Kao ni to da siromašniji ne znaju što bi jeli jer nemaju, a bogati ne znaju što bi jeli jer ne znaju što bi odabrali. Nisu hrvatska posebnost sigurno ni tri televizijske emisije o kuhanju  ali to hrvatsko stanje ne čini manje iritantnim. Televizija je već sama po sebi nerealna realnost. Gledaju li se naše televizije, i Hrvatska postaje irealna.

Realni je život zasjenjen zabavnom opsjenom. Zvijezde plešu, potom pjevaju, množe se celebrityji, svađe svima znanih, a ničim za to zaslužnih postaju važnim vijestima, polusvijet se na televiziji tretira kao društvena elita, dok društvena elita na ekranima ima nekadašnju minutažu polusvijeta. Mediji stvaraju paralelnu realnost. Televizije pogotovo. I pogotovo u zemlji poput Hrvatske u kojoj se nikada nije osobito čitalo, gdje je televizija postala "masovnom glavom".

Kod neuka svijeta zapravo i ne postoji razlika između televizije i zbilje. Njemu je televizija istoznačnica za realnost. "Bilo je na televiziji!", postaje nepobitnim kriterijem realnosti. Ako je televizijska prividnost ljepša, zabavnija i privlačnija, izgledi su da će i realna realnost biti, ako ne ljepšom, a onda podnošljivijom. Kada se zbroji koliko je na ekranima kojekakvih zabavnih emisija, sporta, različitih priloga o tzv. visokom društvu, emisija o kulinarstvu i inim budalaštinama dokonih, onda kao i da nema realnosti koja se živi.

A u njoj se baš i ne pjeva, a još manje kuhaju "različite delicije", kako tim prenemaganjima tepaju po medijima. Hrvatska je realnost sve samo ne pjesma i televizija. Kao što postoje ljudi kojima nešto znači nekoliko kuna pojeftinjenja i bogatuni kojima ni milijuni ne znače ništa, tako postoje i dvije Hrvatske: zbiljska i prividna, medijski posredovana.

Ne treba biti Krleža pa da se vidi da se njegova arhetipska opreka između socijalno, pa i politički dvije Hrvatske, između grofovske i kmetske Hrvatske, nije promijenila, da je njezina bit ostala ista. U međuvremenu se u Hrvatskoj samo pojavila televizija.