Nedavno sam bio u Opatiji i iznenadio se kad sam u izlozima agencija za trgovinu nekretnima vidio natpis “Govorimo ruski” (naravno, na ruskom jeziku).
U tom mom iznenađenju, kao i u potrebi vlasnika agencija da od svih jezika kojima se njihovi službenici služe istaknu samo ruski jezik, dobro se vidi kako danas Hrvati doživljavaju Ruse. Kuće i stanove u Hrvatskoj kupuju mnogi stranci: Englezi, Nijemci, Talijani... ali prodavateljima naših nekretnina nije palo na pamet da potencijalne kupce obavijeste da znaju engleski, njemački, talijanski.
Što je i razumljivo, jer se poznavanje tih jezika u trgovini nekretninama podrazumijeva i smatra normalnim. Izdvojili su samo ruski, točno polazeći od činjenice da baratanje tim jezikom u nas nije uobičajeno.
Ruski je u Hrvatskoj postao nešto kao čuvaški, mandžurski ili tatarski. Niti ga tko zna, niti ga tko uči, niti se cijeni, a kad netko zna trideset ruskih riječi, to je događaj za opatijski izlog. Kako je s ruskim, tako je i s Rusima i Rusijom. Sve je progutao stereotip o Rusima kao mafijašima, sumnjivim bogatašima ili pak kao o socijalističkim bokcima koji se truckaju u raspadnutim “ladama”.
Niti se s ruskog što prevodi, niti se u hrvatskim kinima može vidjeti kakav ruski film, niti se na Hrvatsku televiziju može probiti ruska dokumentarna emisija ili igrana serija. Da tu i tamo ne proviri kakav Čajkovski, još bi se moglo pomisliti da Rusi i ne znaju što je glazba. Kad smo na nekoj hrvatskoj radijskoj postaji posljednji put čuli neku rusku narodnu ili zabavnu skladbu?
Da se Gaj, Drašković, Demeter, Kukuljević i njihovi ilirci dignu iz groba čudom se ne bi mogli načuditi nad sudbinom slavne Slave kojoj su se divili i kojoj su pjevali. “Gdje i kuda vlada Slava / Od naravi majka prava?” Gdje su braća Rusi?
Otkad smo se riješili Jugoslave, izgleda da u Hrvatskoj više nema nikakve Slave. Ali zato ima mnogo neslavenskih tutora: “Svaki si tutor utakne nješta u džep, svaki si nješta prisvoji, napokon djetci neće ostati ništa” (Kukuljević 1843.). Je li Hrvatska još uopće slavenska zemlja? Da, ideje o slavenskom bratstvu i jedinstvu ostale su u 19. st., Jugoslaviju smo jedva preživjeli, sovjetska nam Rusija nije baš mogla biti uzor, a '91. su nas napala slavenska braća.
Pa ipak to ne znači da je baš uputno svim se silama upinjati da budemo nešto što nismo. Kako god Hrvatska ima svoje mjesto u Zapadnoj Europi, tako ga ima i na drugim stranama, pa i u slavenskom svijetu. Od svih zapadnih i južnih slavenskih jezika ruskom je najsličniji hrvatski. Tko zna hrvatski zna i 30% ruskog (izračunao je Brozović). To bi trebala biti normala, a ne crna slika Rusa i Rusije i natpis u opatijskom izlogu.