'Glasove' pokopanih iskoristio i Kennedy

Nema, znano je, plodnijega tla za institucionalizirane trikove od izbornoga razdoblja. Dapače, trikovi se u funkciji izborne pobjede smatraju ne samo prihvatljivima nego i hvale vrijednima; s vremenom postaju dijelovima legendi o uspješnim političarima (još se, tako, može čuti da je Kennedy 1960. pobijedio “glasovima” pokopanih na Središnjem groblju u Chicagu).

U lokalnim okolnostima i trikovi su lokalni, tj. provincijalni. Ustavni je okvir samoga održavanja izbora prožet trikovima iz HDZ-ove kuhinje devedesetih – od nesuvisle podjele na izborne jedinice koje (barem politički) povezuju Zagreb s morem, do specifične političke omniprezentnosti iskazane time da listu kandidata može “nositi” i osoba koja nije kandidat na (toj) listi (ovaj su primjer Tuđmanova političkoga stila kritizirale tadašnje oporbene stranke – uobičajeno sramežljivo, doduše – a danas ga s apetitom oponašaju).

Na izborima se, pak, pojavila – do tada hibernirana – Stranka umirovljenika (SU) koja je – zbog nedopustivo sličnoga imena sa znatno poznatijom Hrvatskom strankom umirovljenika (HSU) – izazvala ozbiljnu zbrku i vjerojatno doprinijela pogrešci u predstavljanju faktičke volje birača (nešto je slično Tuđman svojedobno pokušavao sa Srpskom narodnom strankom). Nije, naime, teško pretpostaviti da su brojni – pretežito stariji – birači greškom zaokružili SU, umjesto HSU, oštećene tako za nezanemariva četiri mandata, koji su pretežito pripali HDZ-u (premda glasine tvrde da je SU projekt druge strane).

No, ni inače birači ne znaju za koga zapravo glasuju. Mnogi od vodećih kandidata na uspješnim listama uopće neće postati parlamentarcima, otići će u ministre, veleambasadore, ostati na ključnim mjestima lokalne moći, itd. Njihova imena navedena su, kako je to s besprimjernom iskrenošću ovih dana za sebe rekao župan Komadina, kao “izborni mamac”, riječ je, eto, o kandidiranju primamljivanja radi (mamiti, piše u rječniku, znači “privlačiti na prijevaru”). A kada se to već i zgodi, na mjesta prijevarno kandidiranih neće doći oni/e koji su na listama neposredno iza njih, nego će stranke (za javnost neprovidnim kriterijima) odlučiti tko će popuniti ispražnjeno mjesto.

Nije stoga čudo da raste nepovjerenje spram političara – već je uvriježeno stajalište da samo onaj tko se ponaša kao moralni Houdini ima šanse u političkome životu. Pretjeruje se, ipak, kada se, nakon svega, osuđuje poslijeizborna “nemoralna trgovina”. Ostavi li se čak po strani logično pitanje kako bi to funkcionirala “moralna trgovina”, važno je uvidjeti da su poslijeizborne koalicije načelno rezultat iznudice u nastojanju da se vlada nekako formira. Pritom je (barem u Hrvatskoj) moguće opetovano tvrditi kako je “većina birača glasovala za lijevi centar” (što naprosto računski nije točno), ali i to da ključni čimbenik pregovaranja, HSS, funkcionira u shizofrenoj protimbi između narodnjačke tradicije (te evropskih veza) i esdepeovski orijentiranoga velikog dijela članstva.

Konačna je “prijevara” zato moguća u samome činu saborskoga glasovanja o vladi. Ako se neki (HSS-ovi?) glasovi okrenu protiv stranačkoga dogovora, postavit će se, i opet, pitanja o ustavnome i zakonskom okviru djelovanja zastupnika. Prekasno, kao i obično.