Kao što je u prošlom mandatu ubirao komplimente zato što je stranci i državi osigurao vodstvo i proeuropski smjer, tako je Sanader sada izložen kritikama s upravo suprotnih pozicija.
U prvim tjednima novog mandata on ostavlja dojam kao da ne zna što učiniti, kao da nema odgovore na pogoršane okolnosti, kao da nema dovoljno snage, ideja i kadrovske ekipiranosti da bi stvari pomaknuo s mrtve točke. Njegovi europski prijatelji nisu ga dovoljno zaštitili od slovenskih pritisaka zbog ZERP-a, nego se pridružuju zahtjevima Ljubljane.
Na domaćem terenu Sanader se susreće s rastućim nezadovoljstvom proeuropski orijentirane javnosti. U tim krugovima sve je veći strah da svjedoče već viđenome. Da im se pred nosom vrti film što su ga od početka tranzicije odgledali već u nekoliko navrata, film u kojem Hrvatska ponovno propušta priliku za priključenje Uniji.
Problem naime nisu samo tri poglavlja blokirana zbog Slovenije i ZERP-a, nego je problem s ukupno tridesetak poglavlja od kojih nijedno još nije zatvoreno, a što se ne može staviti na dušu ni Rupelu, ni Kacinu... Krivnju ili odgovornost za tu situaciju dijele i Zagreb i Bruxelles.
Ovih smo dana vidjeli kako to izgleda kad se Europska komisija žuri nekome pomoći, kao što je to činila u slučaju Beograda. Da bi se neutralizirao rastući utjecaj Rusije na Balkanu, koji je upravo zacementiran potpisivanjem energetskog sporazuma između Beograda i Moskve, Srbiji je hitno ponuđen provizorni sporazum s Europskom unijom iako nije ispunila ni osnovne uvjete za redoviti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Istodobno, Hrvatska već godinu i pol čeka na odgovore Bruxellesa o nekim poglavljima pravne stečevine EU. Za pet mjerila koja je dosad ispunila, mjesecima i mjesecima čeka se zeleno svjetlo članica EU. Bruxelles dokazuje da može biti i brz i inovativan kad to želi.
No Hrvatska nije u zoni takvoga interesa, s obzirom na to da se njezino proeuropsko usmjerenje uzima kao gotova stvar. U siječnju je zbog takvog ponašanja Europe, javna podrška hrvatskom ulasku u EU drastično opala, ali to se ne tretira kao problem europske vlade ni europske administracije, nego isključivo kao interna hrvatska stvar i problem ovdašnje vlasti.
Ako bi dakle Sanader želio brzo pomaknuti s mrtve točke pregovore s Europskom u nijom, možda bi najbrži način bio da otpočne dijalog s Rusijom o energetskoj suradnji i strateškim dobavnim pravcima. Moskva uostalom na taj razgovor čeka od sredine prošle godine, kao što je u jednom novinskom intervjuu nedavno poručio ruski veleposlanik u Zagrebu.
Igrajući karakterno, na kartu pouzdanog europskog saveznika, Sanader će morati drugim putem. Morao bi, recimo, brzo nadoknaditi to što je reforme odgađao u prošlom mandatu i što, po svemu sudeći, ni sad nisu pripremljene da bi mogle odmah u primjenu. Razočaranje koje je izazvao produživši mandat ministrima koji nemaju nužan reformski kapacitet, trebao bi nadoknaditi angažiranjem najboljih ljudi u drugom kadrovskom redu na razini ministarstava i u svom savjetničkom timu.
Sad mu je, više nego ikad, potrebno okružiti se znalcima, ljudima s političkim iskustvom i takvima koji neće samo kimati glavom nego unositi u Vladu dobre ideje i provedbenu snagu. A kad bi, kao nekim čarobnim štapićem, sve to posložio na najbolji način, za što bi mu trebalo i volje i novca, morao bi napraviti još nešto.
Uvesti redovito obavještavanje javnosti o tome što Vlada radi, zašto radi, s kakvim se preprekama suočava, kakvi su joj ciljevi, a kakvi rezultati. Kad osmisle reforme, kaže temeljno pravilo politike, lideri traže podršku javnosti. Sad je situacija gotovo inverzna, pa je proeuropski orijentirana javnost ta koja vlast poziva na reforme. Je li Sanaderovo liderstvo iz prošlog mandata potrošeno?