Gdje je politički moral

Suvremeni svijet kao da je zaboravio da su nekada postojali moralni autoriteti, ljudi koji su svojim životom i svime što su radili stekli pravo da u nekim situacijama, kada procijene da se otela kontroli i da je potrebno intervenirati, mogu otvoreno reći ono što misle a da se pri tome nitko od onih koji su prozvani ne nađe uvrijeđen. Do mišljenja takvih ljudi i te kako se držalo, a njihovi bi istupi rijetko izazivali protunapad. No danas, čini se, oni koji imaju moć mogu raditi što ih je volja, a katastrofalne posljedice svojih djela prikazivati kao nešto što je bilo nužno, nezaobilazno, pa čak i kao nešto što je donijelo dobro i boljitak.

Prije dva dana južnoafrički biskup i nobelovac Desmond Tutu, žestoki borac protiv aparthejda i drugih oblika nepravde i osoba koja i te kako ima pravo upozoriti na loše i negativne pojave, procijenio je da je krajnje vrijeme da Međunarodni kazneni sud licu pravde privede Tonyja Blaira i Georgea Busha koji su, tvrdi on, koristili laži kako bi pokrenuli opasne i štetne ratove u Iraku i Afganistanu, koji su destabilizirali i podijelili svijet gore nego ijedan drugi ratni sukob u novijoj povijesti. Usto, Tutu upozorava da međunarodno pravosuđe ima posve naopake i dvostruke kriterije i da neke političke lidere iz Afrike i Azije dovodi pred lice pravde i kažnjava ih visokim kaznama za zločine koji su po opsegu i po težini posljedica znatno, znatno naivniji i ograničenijeg dometa od onih koje su počinila gore spomenuta dvojica.

Dijagnoza koju je postavio Desmond Tutu zapravo je potpuno točna i moglo bi se reći da zadire u bit problema, a dolazi u trenutku kada bi posljedice onoga što su Bush i Blair započeli 2001. i 2002. godine mogle imati još jedan ili čak više činova ratne tragedije koja je već uzela na stotine tisuća života i razorila budućnost nekoliko generacija. Zapravo bismo mogli reći da je Tutu reagirao u trenutku kada je postalo očito da Bliski istok srlja u još dvije velike katastrofe, puno veće od onih u Afganistanu i Iraku. Riječ je ponajprije o Siriji, Iranu i Izraelu. Ratni sukobi u koji bi se mogle uplesti te tri zemlje mogli bi ratove u Iraku i Afganistanu pretvoriti u malu macu koja je kandžicama nestašno raščerupala i uništila klupko vune.

Tutu privođenje Busha i Blaira (tu bi se mogao naći i Sarkozy zbog Libije) na Međunarodni kazneni sud vidi kao posljednju mogućnost da se nešto ispravi, da se smire duhovi koji su već gotovo nepovratno posvadili i podijelili Istok i Zapad, kršćanstvo i islam... Busha i Blaira on vidi kao utjelovljenje svega onoga što je današnji svijet dovelo u ovo stanje mržnje, podijeljenosti i želja da suprotstavljene strane zarate, poubijaju se i istrijebe, ali da u tome svemu za sobom povuku i mnoge druge.

Nakon izjave izraelskog političkog vrha da kani napasti Iran i njihova nuklearna postrojenja i da kao posljedicu toga vojnog “zahvata” očekuju oko petsto mrtvih u Izraelu, čovjek koji posjeduje moralni i politički integritet morao je reagirati jer je svakome iole normalnom jasno da bi u tom sukobu bilo mrtvih na n-tu potenciju i da bi on mogao u velikoj mjeri preobraziti politički krajolik na većem dijelu ovoga našeg nesretnog kamenčića koji jezdi svemirom, a na kojem i bez ovih ratova ima dovoljno nevolje i razdora.

Između redaka svoga pisma objavljenog u britanskom Observeru Desmond Tutu poručuje da svijet treba novu generaciju snažnih i odlučnih lidera, i to onih koji će imati visoki moralni integritet i visoku političku i ljudsku odgovornost ili u najmanju ruku one koji će ponizno pognuti glavu i priznati da su pogriješili.

No Tutu se u neku ruku ne obraća samo liderima već i svima nama koji te lidere biramo. Stoga je vrijeme da se pozabavimo moralnim aspektom onih koji vode naše zemlje i svijet u cjelini.