Gdje je nestao čovjek

Zagrebački koncert za Luku Ritza nije bio samo homage tom ubijenom dečku. Taj je dobrohotni, no okasnjeli koncert na Cvjetnom trgu, ujedno i alibi našim uspavanim savjestima. Kada su Luku zatukli obijesni i okrutni vršnjaci “jer im je bilo dosadno”, Zagreb je zapravo šutio! Hrvatska, također. Svi smo se zgražali, ali i ništa više. Kada je u Vinkovcima, isto tako iz vršnjačke obijesti, ubijen školarac Josip Klasnić, opet zgražanje, ali ništa više premda nam je poslije smrti i toga školarca bilo jasno da je nasilje postalo našom svakodnevicom! Osim zagrebačke protestne svirke ispred spomenika Petru Preradoviću i okupljenih oko svirača i pjevača, u Hrvatskoj nigdje prosvjeda!

Kada su u Sarajevu tamošnji jalijaši u tramvaju ni kriva ni dužna ubili učenika katoličke gimnazije, valjda je polovica Sarajeva izašla na ulice gnjevno prosvjedujući protiv divljaštva. Je li kod nas netko u nekom gradu prosvjedovao nakon što su ubijeni Ivana Hodak i Ivo Pukanić, nakon što su nasilnici zatukli svoje školske vršnjake? Mi demokrata, izgleda, imamo najviše na papiru. Ali imamo mi i onih koji bi u ime demokracije suspendirali (i) demokraciju.

Prije nego se otputio u Izrael premijeru je čak i u Saboru sugerirano da bi možda bilo bolje da ondje ne ide jer da je kod nas sve gore te da bi možda čak trebalo proglasiti i izvanredno stanje. Premijer je, unatoč tim “dobronamjernim savjetima”, ipak otputovao u Izrael, a sređivanje stanja u Hrvatskoj ostavio mjerodavnim službama. Dok manje-više ista policija i “obavještajna zajednica” – kojima se dr. Dragan Dabić dva ljeta brčkao po Jadranu, a oni tek kad i mi doznali da je živopisni alternativac zapravo dr. Radovan Karadžić – i dalje traže ubojice Ivane Hodak i Ive Pukanića, neki zagrebački srednjoškolci policiji sugeriraju da se zbog sprečavanja nasilja mladih na tramvajska i autobusna stajališta postave kamere, a za mlađe od 16 godina uvede policijski sat!

Razložna je i razumljiva briga zagrebačkih srednjoškolaca za svoju sigurnost. Ali spomenute sugestije ipak pomalo zabrinjavaju. Počesto se kod nas i inače čuje “da je meni pet minuta vlasti”, kako “u državi treba više reda”... A u povijesti su želje za uvođenje reda redovito završavale ograničavanjem prava i sloboda te kobno za demokraciju. Zašto bi u današnjoj Hrvatskoj bilo drukčije? Pogotovo zato što mi, uz taj (arhe)tip svijesti, imamo i “demokrate posebnog kova”. Na radiju koji se drži demokratskim par exellence svojedobno smo čuli kako jedan takav demokrat kritizira nekadašnju vlast. On bi ih, reče, potrpao u jedan čamac, izbacio iz njega, a onda “veslom pa po glavi”! Drugi pak, njemu sličan, doveo bi ih na stadion, a onda ih “malo prošarao mitraljezom”! I danas je ta vrsta demokracije jednako profinjena i tolerantna pa bi, primjerice, na “javnu televiziju” pustila samo sebi politički bliske i slične.

Mladeži s pravom zabrInutom za svoju sigurnost, pa i onima koji misle da se ta sigurnost može najbolje osigurati smanjivanjem prava i sloboda, ostaje “odgoj za demokraciju”. Ubojicama Luke Ritza i Josipa Klasnića, koji su zlorabili svoja prava i oteli njima čak i slobodu na život, slijedi “preodgoj u ustanovama posebnog tipa”. Naši pak “demokrati posebnog kova” uvjereni su da su “rođeni demokrati” i da demokratima mogu biti čak ako ne poštuju ni postulate demokracije, pa ni pravo na jednakost i pravo na različitost. Srednjoškolcima sklonima čvršćoj ruci može se pomoći, njima pak, teško.

A oni koji misle da je i šutnja o nasilju demokratsko pravo ne pomažu demokraciji. Da nas je manje takvih, i prosvjeda bi u Hrvatskoj protiv nasilja bilo više, a okupljenih na Cvjetnom trgu sigurno puno više. Pjesma Gdje je nestao čovjek Gorana Bare, koji je pjevao i ispred Preradovićeva spomenika, tiče se svih nas. Ne podsjeća li ono Preradovićevo “mili, Bože, kud sam zaš’o” na današnju Hrvatsku?