Frljić o Crkvi kao Grozd o Štulhoferu

Patološka je potreba nekih ljudi koji sami sebe uvjeravaju kako baš nimalo ne drže do onoga što javno govori redatelj Oliver Frljić da kažu nešto o njemu. K tomu, još se i trude psihološki secirati njegovu intimu. Što su sve u stanju izgovoriti fokusirajući sve svoje frustracije na pojedinca!? Dakako, anonimno! Vjerojatno ni Voltaire ne bi branio tu bujicu ružnih riječi. Iako ne želim imati ništa zajedničkog s njima, strahujem da me se ne proglasi suodgovornim jer sam se i sam nedavno, bez namjere da vrijeđam i nadam se argumentirano, kritički osvrnuo na Frljićevu samoreklamersku reakciju na skidanje vjernicima uvredljivog plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke”. U svakom slučaju, Frljićem se ne bih bavio da sam smatrao kako je njegov čin bezvrijedan i beznačajan. Stoga mi se čini da se i oni koji se srame svoju primitivnu rječitost potpisati imenom i prezimenom ipak podsvjesno muče s onim što Frljić javno govori. To je očitije što Frljićevoj retorici inače nije teško oponirati argumentima. lli?

Stavovi koje Frljić ponavlja u intervjuima imaju svoju unutarnju logiku te iskrenošću, otvorenošću i principijelnošću, koliko god se ne slagali s njim, zaslužuju barem minimum civiliziranog poštovanja. To jednako vrijedi i za Frljića, kad se on muči s idejama, uvjerenjima i djelima vjernika, domoljuba i inih s kojima se on ne slaže, a o kojima iznosi poopćene stavove na metodološki identičan način kao i oni o njemu. Frljić, uz sladostrasno zadovoljstvo svojih simpatizera, vjernicima uvrijeđenima plakatom uzvraća “a ne vrijeđaju vas svi oni pedofilski skandali u Crkvi”. Crkvu, vjernike, svećenike i njihove simbole diskvalificira zbog pedofilskih zločina pojedinih svećenika. Kakav je to kriterij!? Zar se učitelji trebaju ograđivati od pedofilskih zločina u svojim redovima!? Zar Srbinu uvrijeđenom od Hrvata treba uzvratiti “a ne vrijeđaju vas zločini Srba nad Hrvatima” i obrnuto!? Zar bilo što treba zaključivati zbog toga jer se Oliver Frljić kao redatelj nikad nije ogradio od pedofilskog slučaja redatelja Romana Polanskog!?

Ekstremnom “argumentacijom” utemeljenom na “teoriji zavjere” Frljić govori i o kolektivnoj krivnji u slučaju Zec. Istoj tehnici “teorije zavjere” pribjegava i udruga Grozd kad traži “pokretanje istrage o tome je li prof. Štulhofer povezan s izlaganjem maloljetnika pornografiji i širenjem pedofilije u Republici Hrvatskoj”. Aleksandar Štulhofer, uzgred najrazumniji i najtolerantniji polemičar o temi spolnog odgoja, koji je jedini “s druge strane” pokazao empatiju za strahove dijela roditelja, po Grozdu je “kriv” zbog postupaka i propusta drugih. To uvrnuto shvaćanje “individualiziranja krivnje” kao dominantno u našu društvenu podsvijest unijelo je haaško tužiteljstvo. Frljić konstruira kolektivnu krivnju za individualni zločin iako je kolektiv u slučaju Zec simbolično i faktično pokazao kako ipak ima ono što zovemo društvena savjest. Daleko više nego recimo za četnički zločin nad četveročlanom obitelji Čengić iz Ervenika, za koji se u javnosti malo zna. Slobodan je bio godinu mlađi od Aleksandre, a četverogodišnji Goran bio je u naručju majke kad je prostrijeljen. I njihove ubojice više od 20 godina slobodno šeću iako im se znaju imena. Ali, nije Frljićevo bavljenje slučajem Zec krivo što se mediji, vlast, pravosuđe ili umjetnici nisu posvetili slučaju Čengić barem toliko kao zločinu nad obitelji Zec. I treba li ikoga tim zločinom teretiti osim ubojica?