Uoči izbora između Eurounije i Euroslavije, na koji su pozvani hrvatski građani, podsjetimo kako je Franjo Tuđman bio protivnikom svakog povratka Hrvatske u neku zajednicu sa slavenskim nazivom. Kovanicu Euroslavija (zamišljena kao zajednica ili konfederacija eksjugoslavenskih država kojima se trebala pridružiti i Albanija, a možda i druge države na tom prostoru) lansirao je talijanski geopolitički časopis Limes 1995. godine. Europski listovi su s velikim zanimanjem prenijeli taj prijedlog o stvaranju geopolitičkog prostora, koji bi se poslije uključio u Europsku uniju.
Naziv Balkan za skup država koje se nalaze na tome poluotoku postao je pejorativan. Pridjev “balkanski” (bio) je pogrdan. Hrvatska je diplomacija početkom 90-ih bila više angažirana u otklanjanju toga pridjeva iz službenih dokumenata u Bruxellesu nego li u djelovanjima da Hrvatska što prije (zajedno sa Slovenijom s kojom je zajednički plovila do neovisnosti, a danas slavimo 20. obljetnicu toga priznanja) uđe u EU. Umjesto naziva Balkan uveo se u dokumente izraz “jugoistočna Europa”. Ali, samo u dokumente, jer se i danas u javnosti govori i piše o balkanskim zemljama.
Glavni urednik Limesa Lucio Caracciolo, znajući kako od pridjeva “balkanski” na Balkanu svi dobivaju ospice, smislio je kovanicu Euroslavija. Nebo, otvori se! Više zbog onog “slavija” (nećemo mi ništa što nas podsjeća na slaviju), nego li zbog prijedloga koji je išao za time da države na tome prostoru počnu živjeti na način na koji već žive države u EU, pucalo se iz Zagreba po talijanskom geopolitičkom časopisu. Optuživalo se i Italiju da želi stvoriti novu (jugo) Slaviju. Tuđman je bio ogorčen samo na ideju o stvaranju bilo kakvih veza između Hrvatske i država jugoistočnije od njezinih granica.
Limes, dakle časopis koji se treba baviti razmišljanjima o raznim geopolitičkim kretanjima, koji treba predviđati moguće rasplete sporova i događanja, a ne neka diplomacija ili država, vidio je u stvaranju europskih odnosa na balkanskom tlu mogućnost prevladavanja ratnog razdoblja. Bio je to prijedlog pomirenja i razvitka država na tome prostoru. Uostalom, o potrebi pomirenja i suživota na eksjugoslavenskim prostorima govorio je i papa Ivan Pavao II. za prvog posjeta Zagrebu u jesen 1994.
Prijedlog Limesa je bio “progresivna reintegracija među Južnim Slavenima i s ostalim narodima regije, s time što se moraju sačuvati granice, kao potreban preduvjet za njihovu integraciju u Europu”. Svim europskim državama odgovara pripremiti i dovesti države te regije u Europsku uniju. Alternativa tome je “nastajanje zida između Europe i Balkana s otklizavanjem Srbije na rusko polje, nastajanje malih etnički homogenih državica u kojima bi bile tendencije stvaranja samovlada i smanjenjem Bosne i Hercegovine na državu geto”, pisao je Limes 1995. i isticao kako je Europa nastala u Maastrichtu 1992. već “umrla i pokopana samo što nitko nema hrabrosti to priznati”. Limes je tada pisao kako treba pronaći alternativu za izlazak iz močvare monetarizma stvorene u Maastrichtu. Današnja financijsko-ekonomska situacija pokazuje kako Limes nije imao pogrešnu prognozu glede sporazuma iz Maastrichta koji nije politički ujedinio EU.
Tuđman je 1995. bio protiv Euroslavije. Ne ulazimo u analize tipa što bi bilo kada bi bilo, nego pogledajmo pred kojom je alternativom sada Hrvatska. Ili će ući u EU ili će ostati zaboravljena na Balkanu. Ostat će u društvu zemalja za koje Tuđman nije htio niti čuti. Da, postoji i treća opcija, odnosno da ne bude ni s kim u društvu. Desnica i dio klera u Hrvatskoj zagovaraju neulazak u EU. Protiv bilo kakvih integracija bila je komunistička Jugoslavija, posebno 80-ih godina kada je ušla u dužnosničku krizu, pa je bilo i komunista koji su kao alternativu otvaranju zagovarali pašnju trave. Pred kojom je dilemom Hrvatska?
nema alternative samo eu ne sa onim indijancima sa balkana njima zid pa neka dole srbuju i klanjaju