Europska medalja nije suđena

Na Europskom prvenstvu 2002. u Švedskoj hrvatski su rukometaši bili posljednji, šesnaesti. I krenulo se prvi put od nule, izbornik je postao Lino Červar. Bila je to ideja Zorana Gopca, koji je odlučio vratiti izgubljeni status hrvatskom rukometu. Červar je startao pobjedom u ogledu sa Švicarcima u Poreču, 24. svibnja 2002. godine bilo je 30:17.

Ta je pobjeda pokazala i Červarovu osnovnu filozofiju  biti pobjednik! Tjedan dana kasnije, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Portugalu, u Zagrebu je na koljena bačena Češka. Naši su počeli i završili utakmicu poput lavova, nisu stali nijednog trenutka iako je zarana ostvarena visoka prednost. Pobijedili su i u uzvratu uoči kojega je bilo bjelodano da domaćin našu prednost ne može stići. Červar je uspio u kratkom vremenu usaditi borbenost kao osnovni kriterij. Novi pristup donio je i novu sliku naraštaja koji su neki nazvali  promašenim.

U Lisabonu se 2. veljače 2003. pjevala Lijepa naša, na jarbolu se vijorila hrvatska zastava. Hrvatska je postala svjetski prvak! Valter Matošević, Vlado Šola, Mario Kelentrić, Nikša Kaleb, Renato Sulić, Ivano Balić, Božidar Jović, Blaženko Lacković, Vedran Zrnić, Igor Vori, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Tonči Valčić, Slavko Goluža, Denis Špoljarić, Petar Metličić i Goran Šprem kao sedamnaesti. Zlatni! Sa samo jednim desnim vanjskim pucačem, Metličićem, i jednim lijevim krilom, Kalebom. S modificiranom, sjajnom, gustom 3-2-1 obranom.

Neki su ih prozvali i pakleni nakon što su pokorili rukometni svijet. Godinu dana kasnije, u Sloveniji, na Europskom prvenstvu tek s jednom promjenom u postavi: umjesto Jovića kojega je koljeno natjeralo na prerani oproštaj, Ivan Vukas. I opet Šprem kao sedamnaesti. Ovaj put, kao protivnici i  suci. Kao kulminacija brutalna ozljeda Metličićeva oka te ozljeda Balića. I četvrto mjesto.

Na ljeto, Olimpijske igre u Ateni. Otpao je zbog ozljede u prometnoj nezgodi Sulić, Valčić je sam odustao, a Červar nije poveo Kelentrića i Vukasa. Na  popis petnaestorice uskočili su Venio Losert, Šprem i Drago Vuković. I sjajan niz: osam od osam. Za novo zlato. S 5-1 obranom u kojoj su se, ovisno o tome je li na prednjem bio Vori ili Šprem, zaustavljali suparnički napadi. I sa samo jednim kružnim napadačem, Vorijem.  Prije Svjetskog prvenstva 2004. u Tunisu od reprezentacije se oprostio Matošević. Nova su lica bila Denis Buntić, Nikola Blažičko i Zoran Jeftić. I Vuković kao sedamnaesti.

Naše su od početka do kraja pratile ozljede, bila je to prava mala bolnica na kraju grada. Na kraju  srebro. Protiv Španjolaca u finalu nisu izdržali. Krenuli su protiv Švicaraca, u nedjelju su okončali nastup na Europskom prvenstvu u Švicarskoj. Bili su i ostali pakleni. Do željenog zlata, jedinog koje im nedostaje u riznici, nisu stigli. No, pokazali su da su veliki, da im je mjesto u vrhu. U tri godine, pet velikih polufinala. To je potvrda kvalitete.