EU se seli u viceve!

Zašto nisam protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a jesam protiv onih koji nas u EU uvode? Prvi dio pitanja ostavimo za ovu priliku po strani, važan je drugi. Već dvanaest godina, koliko je prošlo od početka Račanove vlasti, to jest od vremena kad su se Picula i društvo hvastali kako je Hrvatska postala “miljenica Europe”, istodobno traju srozavanje hrvatskoga gospodarstva, zaduživanje u inozemstvu i podmićivanje javnosti historijskim ciljem – ulaskom u Europsku uniju.

Paralelno, dakle, traju nesposobnost vlasti i njezina obuzetost povijesnom zadaćom. Poslije deset Tuđmanovih godina i domovinskog krasnoslovlja vraća se komunistička retorika i komunistički način idealiziranja, to jest obmanjivanja naroda historijskim ciljevima. Svaka vlast voli biti presudna, utemeljiteljica nečega trajnoga. Običan čovjek, narod, misli na svoju svakidašnjicu, na svoju trenutačnost i njezine prohtjeve za koje povijest ne haje. Komunisti u Jugoslaviji sricali su i nametali svoje mitove, kao što su “interesi radničke klase”, “samoupravni socijalizam”, “bratstvo i jedinstvo”..., a na identičan način sriču ih i nameću sve vlasti od Račana do danas. “Europejstvo”, “europski kriteriji”, “obitelj europskih naroda”, “naša budućnost u Europi”... mogu se umetnuti u jezik vlasti socijalističke Jugoslavije koji će s njima zadržati isti duh prijevare. Kao što se i obratno u jezik današnjih političara mogu umetnuti komunističke sintagme a da mu značenja ostanu ista. Račan, Mesić, Sanader, Jadranka Kosor, Josipović, Vesna Pusić i drugi po tome se nimalo ne razlikuju od hrvatskih partijskih moćnika iz Titova vremena. Oni jednako kao i njihovi komunistički prethodnici vjeruju u magičnu, nadstvarnu moć svojih bajanja, kao što vjeruje majka koja je spremna izreći najfantastičnija obećanja ili priče svome djetetu kako bi ga smirila, uspavala ili zabavila.

Kako odrasli ljudi ipak nisu djeca, a još im je i dosadilo desetak godina cuclati istu cuclu zvanu Europska unija, otkazali su poslušnost pa ih 70 posto nije bilo za EU – ili na referendum nisu izišli ili su glasovali protiv. Ali kao što komunistima nije bilo važno što narod misli o njihovim slavljima pa su uvelike slavili, tako i današnja politička elita slavi “uspjeh” referenduma. Otuđenje naroda od politike i politike od naroda dogodilo se na najvažnijem projektu svih hrvatskih vlasti od Tuđmanove smrti do danas. Sve što je HDZ uoči izbora na početku 2000. godine na kojima je katastrofalno poražen mogao ponuditi biračima bile su njegove “povijesne zasluge”. Najvažniji cilj što su ga vlasti poslije Tuđmana do danas mogle ponuditi biračima bio je “povijesni” ulazak u Europsku uniju. Ponudile su ga, a dvije ga trećine građana nisu prihvatile kao što nisu prihvatile ni potrošenu povjesnost HDZ-a. Nasuprot Josipovićevim, Milanovićevim, Kosoričinim, Pusićkinim... frazetinama našao se osiromašeni građanin čijoj se oskudnoj svakidašnjici povijest sve više ceri. I koji nije toliko slijep da ne vidi što se sve u EU događa i koliko su nam nacionalnih bogatstava najmoćnije zemlje Unije otele, to jest budzašto kupile. S Europskom unijom kao argumentom vlasti i politike je gotovo. Osamdesetih godina, u posljednjem crvenom desetljeću, komunizam i partijski dužnosnici ljudima su još nešto značili samo u vicevima. U viceve će se sve više seliti i Europska unija i njezini zagovornici iz političkoga vrha.

Ako pak neku korist Hrvatska bude imala od članstva u tom “elitnom društvu”, neće je imati s političarima kakvi su je prema EU vodili. Jer, istodobno su je vodili prema njezinoj najvećoj nemoći te se ne može očekivati da je isti ljudi iz te nemoći mogu spasiti. Tko je neplivač u jezeru, neplivač je i u moru. Kadšto vam se zacijelo dogodilo da vam je televizor upaljen u sobi gdje nema nikoga dok vi nešto radite u drugoj sobi. Na taj govor u prazno, na to obraćanje nikome ubuduće će sve više sličiti obmane političara o Europi. Slušat će uglavnom sami sebe, to im i jest najdraže.