Ekonomski strateg je daleko

Što će Vlada učiniti u šest mjeseci, do isteka toga roka što ga je sama sebi neformalno zadala nakon što je HDZ osvojio još jedan mandat? Kad se situacija dokraja pojednostavni, pred Banskim su dvorima dvije opcije. Ili će početi reforme, i to ne samo u pravosuđu i državnoj upravi, ili će odigrati na kartu pozivnice za NATO i održavanja čvrstog makroekonomskog okvira, ali bez velikih promjena.

Dok prva varijanta podrazumijeva jasnu sliku o tome što se kani napraviti u brodogradnji, što u energetici, a što, na primjer, u poljoprivredi i zdravstvu, druga varijanta podrazumijeva u prvom redu napore države u prikupljanju proračunskih prihoda, a ostalo je "business as usual", bez velikih preinaka koje bi zadirale u strukturu državnih i gospodarskih rashoda.

Na koju će stranu Vlada okrenuti, još nije dokraja jasno. Sudeći prema vukovarskom sastanku Sanaderove ekipe s poslodavcima i sindikatima, varijanta NATO plus čvrsti makroekonomski okvir, ali bez velikih zahvata u strukturu nacionalne ekonomije, čini se izglednijom. Taj je sastanak, naime, ostavio dojam da su trenutačne ambicije Vlade u prvom redu spriječiti veće radničke prosvjede zbog pada životnog standarda, najavljene za travanj.

Sindikatima bi se udovoljilo Zakonom o minimalnim plaćama, a poslodavce iz HUP-a perspektivom ukidanja doprinosa za Hrvatsku gospodarsku komoru. Vlada bi, barem se tako nada, dobila sporazum o socijalnom miru, i to na rok od četiri godine. U međuvremenu, pozivnica za NATO djelovat će na Hrvatsku kao prvoklasna polica osiguranja od političkih i sigurnosnih rizika, kakvoj investitori najviše vjeruju.

Iako ni taj scenarij ne zvuči loše, osobito ako dulji dani, toplije vrijeme i sezonski poljoprivredni proizvodi donesu i niže cijene, realna je bojazan da to više neće biti dovoljno. U nekim drugim vremenima, taj bi scenarij omogućio vladajućoj koaliciji da relativno lako prođe na testu lokalnih izbora iduće godine, ali sada su se okolnosti promijenile. Prvo, EU se više ne zadovoljava nacrtima reformi, nego ih želi vidjeti u praksi.

 I drugo, ako se ništa ne bi mijenjalo, Hrvatsku neće pritiskati samo uvezena inflacija zbog poskupljenja hrane i energenata nego i inflacija unutarnje neefikasnosti, strogo domaćega podrijetla. Kad se poslodavci bune protiv toga da bi morali povećati minimalne plaće, ne možeš im osporiti nijedan argument kojim oni dokazuju da su totalno zagušeni porezima, doprinosima i nametima s državne ili lokalne razine. Godinama se govori o ukidanju takvih nameta, kroz Vladu su prošla kojekakva povjerenstva, vijeća za konkurentnost i hitrorezi, ali od toga velikog paradnog prometa još nema nikakve zarade.

Hrvatska se isto tako godinama miri s time da za desetak tisuća zaposlenih u brodogradnji godišnje ide u prosjeku barem milijarda kuna državnih subvencija. Istodobno kad s tržišta iščezne neka tvrtka iz tekstilne ili kožarske industrije, koje zapošljavaju tridesetak tisuća ljudi i od države dobivaju tridesetak milijuna kuna, to nitko i ne primijeti.

Kad dođe na red ukidanje i spajanje sudova, hoće li itko reći da je sudačka mreža samo slijedila jedan neracionalan teritorijalni ustroj s previše županija i puno previše općina?
Još ostaje nada da je "vukovarski dojam" pogrešan, a da Sanader kao ambiciozan i energičan političar ipak ne bi dopustio da drugi mandat potrati bez reformi.

Ali opet, gledam kako se popunjava njegov savjetnički tim. Nedavno imenovani ekonomski strateg Vlade dobio je ured na Radničkoj cesti, nekoliko kilometara zračne udaljenosti od premijerova kabineta. Nije obrabrujuće, zar ne?