Dušan Dragosavac opravdava genocid

Nakon što sam se u subotu vratio s kratkog izleta u Boričevac, gdje sam nekoliko minuta sjedio na kamenim stepenicama crkve Male Gospe, na kojima se, kad se bolje pogleda, vide i stope mojih roditelja i djedova, dočekala me e-poruka prijatelja iz Tovarnika da svakako pročitam intervju što ga je Dušan Dragosavac, gospodin koji će 1. XII. navršiti 92 godine, u povijesti zapamćen kao grobar Hrvatskog proljeća – dao internetskom portalu SKD Prosvjeta u Zagrebu. Bit će ti zanimljivo, javlja mi Tovarničanin, jer Dragosavac spominje Boričevac.

Zanimljivo je, ali ne samo zbog Boričevca. Dragosavac misli da je pobuna Srba protiv Hrvatske 1991. bila legitimna, da se “Drugi svjetski rat i Domovinski rat ne mogu izjednačavati”, jer su se “u prvome partizani borili protiv najvećeg zla – fašizma, ali i protiv nacionalizama, dok su se u posljednjem sukobili povampireni nacionalizmi”... te da je općepoznato “da su se partizani držali Ženevskih konvencija u postupanju sa zarobljenicima”!

A što se Boričevca tiče, političar koji se nikad nije prestajao cerekati smatra da je to ličko selo i istoimena župa na granici Like i Bosne, u subotu, 2. VIII. 1941., sravnjeno sa zemljom zbog toga jer je u selu “bio smješten ustaški štab, pa su se ustanici htjeli osvetiti”.

Ustanički zapovjednik, komunist Gojko Polovina, kako tumači Dragosavac, svoje borce, pretežno četničke orijentacije, nije mogao spriječiti, pa je “najavio napad na selo koji je rezultirao povlačenjem mještana i paljenjem kuća”. To je, zaključuje nasmijani borac protiv fašizma i nacionalizma, “bila jedina i zato najbolja mogućnost”. Sve nekako mogu podnijeti, ali da se danas, u neovisnoj hrvatskoj republici, nad tragičnom sudbinom Boričevca i drugih hrvatskih mjesta iz Gornjeg Pounja, uoči 70. obljetnice genocida, cinički cereka jedan Dušan Dragosavac, to ne mogu izdržati. Opljačkati i spaliti cijelo selo (u kojem nije bilo nikakvog ustaškog štaba), sve seljane protjerati, mnoge pobiti, to je za dr. Dragosavca “jedina i zato najbolja mogućnost”. Poklati 28. i 29. srpnja 41. u zaseoku Brotnja u Boričevačkoj župi šest obitelji Ivezić, njih 37, među kojima i 16-ero djece u dobi od 3 do 15 godina, to je Dragosavcu dokaz da su se ustanici iz 1941., za razliku od hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu, “borili protiv najvećeg zla – fašizma, ali i protiv nacionalizma” i strogo se “držali Ženevskih konvencija u postupanju sa zarobljenicima”.

Ne samo da se ustanici nisu borili protiv fašista nego su od njih dobivali oružje i s njima sklapali sporazume. Nije se to svidjelo ni vodstvu komunističke partije, na čelu koje će se četrdeset godina nakon masakra Hrvata u Lici naći revolucionar Dragosavac, pa će Polovinin ustanak nazvati četničkim, Polovinu “svjesnim banditom u našim redovima”, a “jedinu i zato najbolju mogućnost”, likvidaciju Boričevca, zločinom.

Razbojnici koji su 41. napali Malu Gospu svoje su namjere odmah otkrili, Dragosavac je svoje, eto, uspio kriti do 92. godine.