Duhovi i naše majke

Usprkos grozotama (Mianmar, Fritzl i sl.), život je ipak najveća vrijednost. I reakcije javnosti to potvrđuju. Kršćani pak vjeruju da život bijaše ljudima svjetlo te se, unatoč kulturi smrti (Ivan Pavao II), trajno usmjeruju životu. A upravo nam današnja svetkovina Duhova, koja se preklapa s Majčinim danom, nudi puno prostora za to. Duhove i naše majke bez dvojbe povezuje ljubav. Duh Sveti je prema katoličkoj teologiji Ljubav Oca i Sina koja se izlijeva na svijet. Ljubav i nije stvorena da ostane u virtualnome i zatvorenom krugu već je u njezinoj naravi da se pokazuje i daje. Ona je stvorena za izlazak, za bijeg iz nebitka i pobjedu nad svim ne-stvarnostima.

Ljubav rađa život i majka je postojanja. A duhovski je događaj baš takva vidljiva potvrda Božje ljubavi i dokaz da Isusovo utjelovljenje nije meteorit koji je bljesnuo i netragom nestao. Upravo Duh njegovo djelo čini trajnim, potvrđuje ga i po vjeri oživljuje. Prema Novome zavjetu, Duh učenicima, kako onima iz apostolskih vremena tako i današnjima, svjedoči za Isusa, proslavlja ga u njihovu životu, poučava ih i doziva im u pamet sve što je Isus govorio i činio. On je Snaga Božja koja stoji na početku stvaranja.

Duh život diše u svijet i tako obnavlja lice zemlje, jer ako dah im oduzmeš, ugibaju. On, životvorac, kako ga naziva vjerovanje koje izgovaramo kod nedjeljne mise, žari vjernikovo srce pa bi se slobodno smjelo reći da je količina žara proporcionalna vjeri, ali i životu. Duh budi našu ljubav i, mimo svih razloga, mimo logike pa i pravde i razbora, priprema naše srce za opraštanje i pomirenje. Duh Božji zato i jest izvor života i svega novog. On, upisan u postojanje svijeta, u dnima je i našega vlastitog postojanja budući da prebiva u nama. Zato kršćani i jesu, ili bi trebali biti, ljudi okrenuti životnim vrijednostima.

U srcu je, dakle, svetkovine Duhova ljubav koju Bog pokazuje prema čovjeku i svijetu. A majke? One su produžena ruka Boga životvorca. Bog nas je po njima rodio na postojanje. Duh nas pak po vjeri preoblikuje za vječnost. U njihovoj nježnosti sam nas je Bog milovao, u njihovoj suzi On je plakao… U ljubavi naših majki odnjegovane su sve vrijednosti i drhtaji smisla s kojima su nas otposlale u život. U njihovu se ljubav skupio čitav naš svijet, svi usponi i padovi, svi zanosi i nade… I kada su nas već davno rodile, još uvijek su nas nosile, čekale nas i otpravljale, nadale nam se, strepjele i bile naš topli dom... Bile na ovome ili pak na onome svijetu, danas ih se sjećamo. I ne samo cvijećem već i ljubavlju koja premošćuje sve granice! U toj nas ljubavi, uostalom, dodiruje i sam Bog.