Državu kupači ne brinu

Kad je ubijen novinar i vlasnik medijske kuće te kći poznatog odvjetnika, država se digla na noge i u kratkom vremenu donesen je antimafijaški paket mjera i zakona.

Kad je državu na Kornatima zatekla najveća vatrogasna tragedija, opet se angažirao državni vrh, traženi su uzroci te su duboko zavukli ruke u državne džepove kako bi milijunima kuna utišali razložnu ogorčenost obitelji vatrogasaca neorganiziranošću i logističkom nebrigom.

Kad je pljačkaš ubio policajca, a više ih ranio, u hitnu je proceduru odmah stavljen zakon kojim se povećavaju policijske ovlasti... Kad se na bazenima Termi Tuhelj utopila mala Mihaela, ništa se nije dogodilo.

Štoviše, višednevna novinarska istraga kojom je traženo ministarstvo koje bi bilo nadležno za donošenje pravilnika o sigurnosti na bazenima i sličnim objektima, finalizirana je zaključkom iz Vlade kako je stvar vlasnika bazena da sami odrede hoće li imati i koliko spasilaca i/ili redara, hoće li imati liječnika...?

Uglavnom, Vladu sigurnost na mjestima okupljanja tisuća građana i osobito djece ne zanima. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.

Niti je žrtva, odnosno društveni problemi koje ta tragedija eventualno otvara, nisu dovoljno politički opasni ili iskoristivi, ovisno s koje se političke pozicije gleda, da potaknu državni vrh ili opoziciju, na razmišljanje: “Što bismo mogli učiniti da se slične tragedije što rjeđe događaju?”

Ako nas na takvo što na putu u Europu ne natjera otvaranje poglavlja bazeni, očito će se morati dogoditi politički kritična masa sličnih tragedija na bazenima.

Do tada kapital može mirno spavati. Žele li uštedjeti, što se države tiče, vlasnici ili koncesionari na bazenima ne moraju imati niti jednog spasioca. Uistinu bi u ovim recesijskim vremenima. uz sve nedaće koje su zadesile profit, eventualno propisivanje minimalnog obveznog broja spasilaca i nazočnosti liječnika na bazenu u određenim slučajevima bio prevelik teret za kapital.

Da je, kao u slovenskom slučaju, na svakoj strani dječjeg bazena obvezan po jedan spasilac, u tuheljskom slučaju Terme bi izgubile najviše 10 do 20 tisuća kuna mjesečno, ali bi šestogodišnja Mihaela možda dobila dragocjene sekunde za spas.

Da je liječnik s opremom bio na samom bazenu, kao svugdje u Zagrebu, možda bi i to Mihaeli, koja je živjela još gotovo dva sata nakon izvlačenja iz bazena, spasilo život. Profit očito ima druge prioritete, ali državi bi unatoč tome životi i zdravlje građana trebali biti na prvom mjestu.