Državni lakrdijaš Mesić

Ne vjerujem da su Mesićev zagovor diktatora Gadafija i protivljenje vojnoj intervenciji Zapada u Libiji izazvali toliku “uzbunu u diplomatskim krugovima” kako mediji govore i pišu. Jer, zacijelo se pamti Mesićevo dugačko i patetično “obraćanje naciji” pošto je počela američko-britanska okupacija Iraka, sročeno tako dramatično kao da je napadnuta Hrvatska. Bez obzira na opravdanost te okupacije, bilo je to tragikomično izigravanje svjetske veličine koje je u svijetu, onoliko koliko je imalo odjeka, moglo izazvati samo podsmijeh. I sa svojim silnim putovanjima i pohodima diktatorima kojih se kloni svaki pristojan državnik Mesić je svakog ozbiljnog pripremio za to da njegove nove nepodopštine ne doživi ni kao šok ni s čuđenjem. Ali ako je svijet manje-više ostao mrtav-hladan na Mesićeva mišljenja o događajima u Libiji (nitko se značajan na njih nije osvrnuo), njegovi su istupi zacijelo viđeni kao mrlja na zemlji koju je nekad vodio. Pogotovo ako se zna da mu država i poslije prestanka mandata plaća tjelesne čuvare i ured u kojem “radi”. Tako se, kaže Andrija Hebrang, “njegovi nakaradni politički stavovi puno ozbiljnije shvaćaju, pripisuju se državi i stvaraju nam probleme”. Možda se Hebrang krivo izrazio, njegovi stavovi vjerojatno Hrvatskoj ne stvaraju probleme i ne pripisuju se državi, koja ima svoja službena tijela i dužnosnike, nego se zacijelo smatra neozbiljnom – jer se u njoj ti stavovi uvažavaju i jer Mesića država još plaća.

Vlast je kriva što se on često ponaša kao da je još na Pantovčaku i što se, kad manje kad više izravno, izruguje i predsjedniku Josipoviću i Jadranki Kosor. Ali od toga izrugivanja je mnogo važnije nešto drugo - njegov silni “angažman” oko Libije samo je jedan od cijeloga niza dokaza da nikad nije imao osjećaja za državu, njezinu sigurnost i interese, što ohrabruje ljude s istim odnosom prema Hrvatskoj. To je pokazao i pokušajem puča u Hrvatskom saboru 1994. godine – da je tada uspio, ne bi bilo ni Oluje ni oslobođenja zemlje.

To dokazuje i umirovljenje skupine generala zbog pisma u kojem se protive kriminalizaciji Domovinskog rata i koje bi potpisao svaki normalan građanin Hrvatske. To dokazuje i njegovo svjedočenje u Haagu, i njegovo pričanje viceva o mrtvom Tuđmanu stranim novinarima, i optuživanje Tuđmana za podjelu Bosne i Hercegovine za što nema jednoga jedinog dokaza, i dijeljenje Tuđmanovih transkripata medijima, i dopuštenje inozemnim televizijskim ekipama da kopaju po Tuđmanovim ladicama i sefovima u predsjedničkim dvorima, i isprike zbog rata kao da je Hrvatska bila agresor... Osobna je Mesićeva sreća ili nesreća što se on ni poslije odlaska s predsjedničke dužnosti ne može suzdržati, premda je bio vrlo suzdržan kad je govorio o podrijetlu novca kojim je kupio dva stana, dvije garaže i zemljište na zagrebačkom Borčecu koje je platio nekoliko milijuna kuna.

Ali ni država se zacijelo ne bi smjela suzdržati pa bi ga trebala lišiti i čuvara i ureda koji papreno plaća iz proračuna. Tim lišavanjem bio bi i obeshrabren u svojoj brbljavosti i ta se brbljavost ne bi mogla poistovjetiti s državom.

U protivnom, Mesić će i dalje pridonositi određenom kaosu u javnosti. Jer, ne samo on sam nego i mnogi koji ga slušaju i gledaju pridaju njegovim riječima važnost kao da je još uvijek predsjednik države.

Lakrdijaši su uvijek imali svoju publiku, uvijek će je imati i Mesić, ali država ima jednostavan način da ga se oslobodi kako i sama zbog njega ne bi ispala lakrdijaškom – neka njegova ludovanja ne plaća i neka bivši predsjednik luduje o svom trošku.

Usput rečeno, tako bi se Hrvatska oslobodila malog dijela prljave ostavštine salzburškog zatvorenika Sanadera, koji je Gadafijeva prijatelja kupovao povlasticama koje će imati i poslije mandata. Mesić je u politici nuđen na sve strane, no nigdje ga nisu htjeli, još ga hoće samo država kojoj baca klipove pod noge.