Drukčiji od Mesića?!

Stjepan Mesić reče kako mu je nasljednik Ivo Josipović političar bez strasti. Ali koliko je ima, ponajviše ju je u pobjedničkom govoru u trijumfalnoj noći unio u riječi “najdraža Hrvatska”. Ta sintagma za Josipovića nije baš tipična (on, uostalom, ni u čemu nije razmetljiv), no ona se ne izgovara tek tako, tek usput. I nije prikladna da se njome kalkulira, pogotovo kad su izbori već prošli. Ali tko zna, možda ju je izgovorio da malo ublaži učinke svoje riječke najave o cijeloj crvenoj Hrvatskoj.

Ova su naklapanja važna zbog nemalih strahova na biračkoj desnici da novi predsjednik neće štititi hrvatske nacionalne interese kako dolikuje poglavaru države. Te strahove potiče činjenica da se u podosta situacija, pa i u TV sjedjeljkama, podanički držao prema Haaškom sudu, premda će oni koji ga brane reći da je samo htio biti legalist. Ali “obilježava” ga i već sama pripadnost ljevici, SDP-u, te posebno agnosticizam.

Što god tko o njoj mislio, jedna logika kaže: ako nije vjernik, kako može biti domoljub, pogotovo u zemlji u kojoj se 90 posto stanovništva kršćanski opredjeljuje!? Dok je Hrvatske i demokracije, bit će žestokih sporenja između ljevice i desnice, kao i svuda u svijetu. Pa ipak, Hrvati bi se trebali “dogovoriti” oko minimuma nacionalnih interesa kako bi se izbjegli i strahovi i optužbe za “izdaje” i “veleizdaje”.

To jest, i ljevica i desnica trebale bi biti jednako odlučne u zaštiti nacionalnoga teritorija, u čuvanju nacionalnih bogatstava, u protivljenju svim pokušajima da se iznova stvaraju “jugosfere” ili balkanski savezi u koje bi bila uključena Hrvatska, u zauzimanju za čiste račune sa susjedima, u zaštiti digniteta Domovinskog rata i zaštiti hrvatskih časnika od političkih optužnica i presuda, u brizi za suverenost i ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, u objektivnom odnosu prema zločinima komunista i ustaša, itd.

Koji god političar iskaže popustljivost u obrani bilo kojeg od tih temeljnih interesa, kod većeg ili manjeg broja ljudi izaziva i animozitet i strepnje. Na žalost, takve popustljivosti bilo je u vlasti sve vrijeme samostalne Hrvatske, a u posljednjih deset godina krčmenje je nacionalnih interesa pretvoreno u sustav koji se “pokrivao” europejstvom i inim floskulama.

Kao i Stjepan Mesić, i Ivo je Josipović obećao da će biti predsjednik svih građana. Ali ako i on nastavi Mesićevo selektivno optuživanje ljudi i pojava iz političke prošlosti i jednako selektivno optuživanje ljudi i pojava u sadašnjosti, i idućih pet godina umjesto jačanja nacionalnog jedinstva i zaštite nacionalnih interesa s Pantovčaka ćemo imati širenje zlobe koja će u hrvatsko nacionalno biće unijeti još više razdora.

Stjepan Mesić se bio okružio određenim tipom suradnika, bio je u sprezi s određenim političkim i gospodarskim miljeima i s nekim medijima, zacijelo je uživao u činjenici da je uvijek bio na vrhu ljestvica popularnosti, ali s ne baš velikim postotkom, pa je mislio da je taj njegov svijet cijela Hrvatska, ili bar to da o ostatku Hrvatske ne treba ni voditi računa. A taj ostatak mogao je biti i – polovica Hrvatske!

Ako i za Josipovića “svi građani” budu na isti, mesićevski način samo oni koji su mu skloni i kojima je on sklon, Pantovčak će biti ideologiziran još najmanje pet godina. Ako se, kad je riječ o zaštiti nacionalnih interesa, u svojoj mogućoj popustljivosti prema susjedima, Europskoj uniji ili komu trećemu bude uzdao u potporu samo lijevo-liberalne javnosti, onda će priča o “predsjedniku svih građana” biti završena.

A imenica “komunjara” ne samo da neće zamirati nego će još više oživjeti i još više se učvrstiti u političkoj kolokvijalnosti mnoštva Hrvata. Josipović je ima priliku izbrisati!