Domoljublje ili izdaja

Kao i u posljednjih dvadesetak godina, Hrvatska je i nakon poslije posljednje saborske odluke opet u neizvjesnosti. Zbunjena, ne znajući što misliti, što donosi sporazum sa Slovenijom. Pomutnja je možda i veća, no u sličnim prošlim situacijama,jer vlast tvrdi da je saborsko izglasavanje sporazuma sa Slovenijom patriotski čin, a oporba da je to politički fušeraj i podvala patriotima. Između te dvije krajnosti, između „domoljublja“ i „izdaje“, opća je hrvatska zbunjenost i neizvjesnost.

Hrvatskoj ostaje i poslije saborske sjednice o nama, Sloveniji i EU, kao i prije toga, uglavnom – nespokoj.

Niti smo prije znali što se zapravo sporazumom predlaže niti sada pak znamo što se sporazumom zapravo kani; hoće li njegove posljedice za Hrvatsku biti povoljne ili nepovoljne. Premijerka i vlast uvjeravaju da će biti dobro. Možda. No, opreza i zdrave sumnje nije na odmet. Pogotovo zato što je povijesno iskustvo svjedokom da je hrvatska naivnost često bila ispred hrvatske pameti. Mahati i danas činjenicom – „kako je saborska većina odlučila“ pa eto izglasovala i sporazum sa Slovencima, hrvatski je plitko. Kakav je neporecivi i neoborivi argument „saborska većina“? Hrvatska je povijest tome najuvjerljiviji protuargument. Pa u toj istoj sabornici, prije devedesetak godina, dok traje opća euforija i dok slavljenički „teku potoci malvazije“, također je većina odlučila i donijela odluku koja je sudbonosno utjecala na Hrvatsku.

I 1918. je većina digla ruke i prečula upozorenje Stjepana Radića: „Ne srljajte kao guske u maglu!“ Radićeva je opomena zaglušena grajom saborske većine, ali je potom desetljećima bila mjerom razborita nacionalnog opreza. Pa njezine razložnosti ima i u zdravoj sumnji predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Nije to samo njegova oporbenjačka „bolesna sumnja“ nego i gotovo opća nacionalna skepsa nastala tragom Radićeva dalekovidnog upozorenja, i izazvana povijesnim hrvatskim traumama glede sklapanja sudbonosnih političkih saveza i sporazuma. Hrvati su u svojoj povijesti mahom sklapali saveze, a onda se protiv njih bunili.

Ako se neoprezno sklopi i ovaj, vjerojatno se protiv njega neće moći ni buniti. Utoliko je i potpis Jadranke Kosor historijski, i utoliko pravo ne samo oporbe nego i svih hrvatskih državljana i institucija da kažu što misle o ovome sudbinskom sporazumu. I tzv. lijevih i desnih. Nacionalno pitanje nije desno. Milanović je valjda jedan od rijetkih esdepeovaca koji je napokon shvatio da je u tradiciji hrvatske ljevice i nacionalno pitanje. Saborska je rasprava o sporazumu sa Slovenijom i EU tako pokazala i da je isključivi anacionalni internacionalizam, koji je i SDP-ovom himerom, lijeva zabluda. Razložna je svaka briga za Hrvatsku. Ako Crkva, preko Iustitia et pax, kaže što misli, onda je to i legitimno i očekivano. A i činjenica da je iza te institucije dr. Neven Šimac dovoljna je da se to izuzetno britko upozorenje uzme cum grano salis.

Jer Šimac zna i što su međunarodni ugovori i što je Europska unija. Ako su osvrt i upozorenje hrvatskog vrha Katoličke crkve bili očekivani, apel skupine naših poznatih intelektualaca i nije. Pogotovo ne ovakve heterogene skupine. Jer kod nas se javno vrte uvijek jedni te isti, koji o svemu imaju jaje-mišljenje, od genetike do metafizike. Stoga je i apel spomenute skupine i zapaženiji i dragocjeniji. Kada se oko nečega usuglasi toliko svjetonazorski, karakterno i politički oprečnih osoba, onda to nešto ozbiljno poručuje. Jer, ti ljudi sigurno nikada zajedno ne bi otišli ni u kino, a složili su se u zdravoj i razložnoj sumnji glede sporazuma. I njihova sumnja tjera na oprez. Hrvatske su traume zbog „povijesnih sporazuma“ preduboke, pa i ovaj najnoviji razložno nuka i na sumnju i na radićevski oprez.