Diletanti dižu bijelu zastavu

Italija i Slovenija su, naposljetku, uspjele nametnuti nam dilemu: ZERP ili EU. Ekspresno se javljaju lažni korifeji tobožnjih proeuropskih stajališta s bučnim navijanjem: smjesta ukinimo ZERP! Neki iz svoje političke naive, a neki jer nikada nisu Hrvatsku prihvatili kao svoju državu.

Na žalost, zbrci i nedoumicama prinose i pojedini državni dužnosnici, političari i intelektualci. Među inima, javio se u  Novome listu Damir Grubiša s bojnim poklikom: "Jedini izlaz  odustati od ZERP-a" (7. 3. 2008.). "Vlada mora hitno povući jedini logičan potez  odustati od ZERP-a!", galami naš Europejac, kritizirajući moja stajališta objavljena u Večernjaku.

Ponavljam: nepodnošljivo je podaničko, kukavičko i diletantsko dizanje bijele zastave naših nevježa čim u inozemstvu netko nešto šušne ili zahtijeva!
Svatko razborit u ovoj zemlji želi što skorije učlanjenje Hrvatske u EU. Nakon opasnih konfuzija na "Zapadnome Balkanu", sada i brzi ulazak u NATO. ZERP ili EU, prema tome, lažna je dilema.

Poznavatelji EU, međutim, znaju za kalvarije kojima su države stizale u Bruxelles. EU je moćna interesna međunarodna organizacija koja štiti i nastoji ostvariti interese svojih članica, ma koliko ti interesi ponekad bili surovo egoistični. U takvim prilikama države kandidatkinje za članstvo u EU nastoje sačuvati svoje nacionalne interese, koliko mogu. Malta je uspjela legitimirati svoj ZERP, ribolovnu zonu široku 25 milja, a Španjolska je2u Sredozemlju proglasila svoj ZERP omeđen koordinatama!

Italija i Slovenija izbjegavaju pregovarati o hrvatskome ZERP-u, jer su  zahvaljujući našim internim svađama  zacijelo stekle dojam da će razjedinjena Hrvatska, pritisnuta galamom svojih velikih Europejaca, gospodarski i financijski inferiorna i nemoćna, prihvatiti naposljetku sve što se od nje zahtijeva. Pritisci su u međunarodnim odnosima svakodnevni. Svaka država, ako je prisiljena na ustupke, nastoji izboriti od druge strane nešto zauzvrat. U odnosima između država temelj su razboriti kompromisi, a ne kapitulacija. Hrvatska opetovano predlaže, i EU i susjedima, pregovore o ZERP-u.

Čim je voljna pregovarati, spremna je i za kompromise. Primjerice, ako Talijani žele ribariti u našemu ZERP-u, zašto EU, zauzvrat, ne prihvati plaćanje kompenzacija za lovinu u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora koja jednako obvezuje Hrvatsku i sve članice EU? Ili, zašto EU ne prihvati sporazum s klauzulom da su ribari iz EU dužni poštovati hrvatske propise o očuvanju i zaštiti živih morskih bogatstava u ZERP-u, sukladno politici EU u ribarstvu?

Kao i naši ribari. Ili, neka EK barem izrazi čvrstu nakanu da će uložiti istinske napore da se ugovor Hrvatske i EU o pristupanju zaključi do lipnja 2009., prije zadnjega zasjedanja Parlamenta EU u sadašnjemu sastavu? Sve, dakle, u europskome duhu. Grubiša mi zamjera što se zalažem za primjenu međunarodnoga prava. Podsjetit ću: međudržavni se sporovi dijele na političke i pravne. Politički se rješavaju nagodbama, kako se države dogovore (Slovenac Kacin, primjerice, stalno galami kako je granični hrvatsko  slovenski spor isključivo politički).

Pravni na temelju eđunarodnoga prava. Tzv. realna škola u SAD-u smatra da je na prvome mjestu sila ili moć, a negdje na dnu međunarodno pravo. U doktrinama malih država taj je poredak obrnut. ZERP nije političko pitanje, već pravno, jer se pravne norme o ZERP-u nalaze u ugovoru UN-a koji danas obvezuje gotovo sve države u svijetu. Na kraju valja mi reći i ovo:  hrvatska Vlada ne smije odustati od ZERP-a jer bi takav akt imao nepovoljne političke i pravne učinke.

Među ostalim, ostao bi ZERP koji je 2005. proglasila Slovenija baš u području mora i podmorja hrvatskoga ZERP-a. Drugo je pitanje kako će se, hoće li se i u kojoj mjeri primjenjivati pravni režim važećega ZERP-a na ribare EU. O tome valja prepustiti odluku onima koje smo za odlučivanje izabrali: Vladi i Saboru.