Desnica propušta priliku

Prema nekim anketama, koje u medijima najviše odjekuju, kandidat desnice Andrija Hebrang tek je na četvrtom mjestu, iza Ive Josipovića, Milana Bandića i Nadana Vidoševića. Istina, u ankete nije uključena dijaspora, u njima je i manji udio konzervativnoga, pogotovo seoskog stanovništva, a do kraja predizborne kampanje još se svašta može dogoditi pa one i ne moraju biti stvarni izraz raspoloženja birača. Ipak, za HDZ nije ugodno sadašnje četvrto Hebrangovo mjesto.

Josipović je kandidat lijevog SDP-a, otpadnik od SDP-a Bandić manje je desno nego što je lijevo i liberalno otpadnik od HDZ-a Vidošević, pa zapravo desni centar, kako se zna deklarirati vladajuća stranka, može ostati bez kandidata u drugom krugu.

Bio bi to teški poraz, mnogo teži nego na prošlim izborima na kojima je u drugom krugu Mesić pobijedio Jadranku Kosor. Ako za dvije godine, što je i te kako moguće, HDZ izgubi na parlamentarnim izborima, desnica će ostati bez ikakve vlasti na razini države.

Bio bi to možda najveći politički paradoks u Europi, jer bit će da nijedna zemlja na Starom kontinentu nema toliku prevlast desnog dijela biračkoga tijela nad lijevim. Budući da je velika većina medija, pogotovo elektroničkih, lijevo-liberalnog usmjerenja, milijunima bi Hrvata još jedina utjeha bili Crkva i “Glas Koncila”. Jer, beznačajnom ili nikakvom utjehom može se smatrati nekoliko niskotiražnih desnih listova i portala.

Unatoč tolikom broju akademika i drugih intelektualaca, bivših ministara i drugih značajnika, unatoč bogatoj dijaspori i velikoj potencijalnoj publici, desnica nije u stanju imati zamjetniji i utjecajniji medij.

Kad nema Franje Tuđmana ili sličnog autoriteta, ona je beznadna i nemoćna! A i sada kad ima priliku u predsjedničkim izborima mogla bi je prokockati.

Nije nemoguće da zbroj glasova koje dobiju Dragan Primorac, Miroslav Tuđman, Boris Mikšić i Josip Jurčević – pretpostavimo li da bi većina tih glasova, da se oni nisu kandidirali, pripala Hebrangu – bude presudan za ulazak u drugi krug, to jest, može se dogoditi da HDZ-ov kandidat otpadne.

U drugom krugu Josipović bi bio s Bandićem ili Vidoševićem, ili bi možda bili oni bez njega. Tako bi više od polovice birača ostalo bez svoga kandidata! Nema razloga za žalopojke nad nejedinstvom desnice, jer i lijevo-liberalna opcija ima podosta kandidata – Josipovića, Pusićku, Kajina, a to su donekle i Bandić i Vidošević – ali istina je da bi zbog kaosa koji su stvorili neovisni kandidati više mogla izgubiti desnica.

A to je šteta, jer bi dva takmaca u drugom krugu, Josipović i Hebrang, ipak predstavljali dvije dominantne koncepcije i dva velika iskustva u vođenju vanjske i unutrašnje politike. Istina, razlike između te dvije koncepcije lijevoga i desnoga centra podosta je bio pobrisao Ivo Sanader koji je desnica bio samo u predizbornim kampanjama, a ljevičar i liberal u premijerskoj praksi.

Ceh i tom naslijeđu mogao bi platiti upravo Hebrang, jer da je HDZ vodio drukčiju politiku i štitio nacionalne interese i tradicijske vrednote, Hebrang ili neki drugi kandidat te stranke na predsjedničkim izborima na spomenuti se kaos, ako bi ga i bilo, ne bi trebao ni osvrtati.

Ako je itko među hadezeovcima za birače neposredno poslije Tuđmanove smrti bio prihvatljiv bez upitnosti, bio je to Andrija Hebrang. No događaji su dali prednost nekim drugim osobama, pa bi, načelno govoreći, njegov argument za Pantovčak trebao biti mnogo više izvorni HDZ nego postignuća od 2003. godine. A na putu do Pantovčaka mogli bi ga spriječiti upravo glasovi zdesna koji će otići drugima.