Čini se, sve je više zanimanja čiju je funkciju, smisao i rezultate gotovo nemoguće objasniti djeci koja još nisu sposobna za apstraktno mišljenje ili mlađima od trinaest. Nekada je bilo puno jednostavnije, prstom upreš u nebo, pilot upravlja avionom, liječnik izliječi trbuh koji boli, nastavnik te nauči svemu u školi, poljoprivrednik uzgaja pšenicu za kruh, sudac pošalje zločeste ljude u zatvor, a političar, pa s političarima je, vjerujem, oduvijek bilo komplicirano.
Osobno, u dobrim danima, pribjegavam verziji da su to ljudi koji bi trebali svojom pameću i trudom drugim ljudima u državi, koji ih plaćaju, osigurati posao, odlazak liječniku, donositi takve zakone da nas zločesti ljudi ne mogu pokrasti ili istući na cesti zato jer smo drukčiji. U danima koji nisu tako dobri, brojim u sebi unazad do deset i pokrivam djeci oči dlanovima kad krene izravno uključivanje, najčešće Tatjane Munižabe, iz Sabora.
Ali moram priznati, grozim se, na primjer, pitanja koje bi moglo uslijediti uskoro: “Mama, što to rade ljudi koji se odnose s javnošću?” jer otvara još jedno pitanje, je li moguće smisliti neki poticajno-pedagoški odgovor, a da ne budemo plastični i slikoviti tipa: “Milo, to ti je ono kad netko kakicu zamota u celofan”, jer djeca obično imaju potpitanja, a zašto bi to radili, a zato da ne izgleda kao kakica, nego kao odlična reforma koja će svakako uspjeti u društvu, samo je bitno da, recimo, objasne nastavnicima kako je za njih najbolje da im se smanje plaće jer oni ionako uglavnom u školama rade zbog onog trenutka u kojem su osjetili poziv. Odozgo.
Odnesi mi se s javnošću
Ukratko, odnositelji s javnošću su one tete i stričeki koji trebaju premostiti nepremostivo, prenijeti nas žedne preko vode, uvjeriti nas u korisne i bogomdane odluke političara, pomoći nam da uvidimo kako sjajne vođe imamo, što bez njih, odnositelja, nikako ne bi bilo moguće. Moglo bi se dogoditi da smanjenje radničkih prava, povećanje računa, i njihove objave javnih nabava za svoje nove automobile s grijanim sjedalima doživimo kao nešto loše za nas. U toj sintagmi, odnosi s javnošću, možemo slobodno priznati, javnost ima prizvuk debila, barem što se našeg društva tiče. Mogu zamisliti poslodavca političara kako namiguje PR agentu, i poručuje, odnesi mi se s javnošću.
Još jedno takvo, u današnjem svijetu cijenjeno zanimanje jest i, eh kako bi se to sad prevelo na hrvatski, branding agent, odnosno čovjek kojeg platite da vam stvori ime. Jedna takva agencija u nas, vrlo uspješna, kreirana je, kako kažu njezini osnivači, zbog sve veće potrebe za brandingom u Hrvatskoj. U njoj su zaposleni vrhunski brand konzultanti, naming konzultanti, dizajneri, analitičari tržišta i brand implementori. Imaju iskustva u područjima brandinga, oglašavanja, analize tržišta i dizajna, a uz to i prijeko potrebnu razvijenu empatiju, kreativnost i intuiciju. Srž branda za brandiranje je stručnost, kreativnost i intuicija. Njihov tim gradi snažne i jedinstvene brandove koji povećavaju udio na tržištu i time stvaraju komparativnu prednost nad konkurencijom. Bave se izradom verbalnog i vizualnog identiteta. Verbalni (ime i slogan) i vizualni identitet kreirani su na temelju brand strategije te moraju predočiti cijelu priču tog branda koja je stvorena brend strategijom. Huh. Što bi se prevelo, na primjer kao: “Milo, brand tete i stričeki će te uvjeriti da je sve sjajno, da ćeš ako kupiš policu određenog životnog osiguranja u starosti učiti plesati tango s beskrajno elegantnim uščuvanim dedekom, da ćeš imati platinaste, a ne nikotinski žute sijede, da će tvoja djeca diplomirati u roku i bacati kapu u zrak, da će porod biti bez krvi, i sve tako lijepe stvari, jer to je takav brand.”
I ništa tu nije sporno, osim jednog detalja koji mi je prošlih dana zapeo za oko. Vezan je više uz jedno vrlo konkretno zanimanje, a na neki možda teško objašnjiv način, povezan i s ovom pričom. U siječnju ove godine, jedan moj sugrađanin, otac petero djece iz Dugog Sela koji je trebao ići u mirovinu, ali ju je odgodio kako bi lakše školovao djecu, poginuo je pri razminiranju terena. U svom poslu bio je od 1996. godine, i među prvima izlazio na teren ni s kakvom opremom koja bi mu sačuvala život. “Milo, to ti je ono kad su u ratu ljudi jako bijesni i povrijeđeni, često manipulirani od strane političara, i misle da rat nikada neće proći pa posvuda postave mine koje te mogu ubiti. A onda, jednog dana rat ipak završi pa dođu neki drugi ljudi kako bi, riskirajući svoj život, te mine izvadili i učinili svijet sigurnim, sačuvali druge od smrti”.
Je li i Bruketa volonter SDP-a?
Prije nekoliko dana Vlada RH donijela je Uredbu o izmjenama Uredbe (ništa ne pitaj, milo) o osnivanju Hrvatskog centra za razminiranje u sklopu koje se naziv “Savjet” mijenja u “Upravno vijeće” Hrvatskog centra za razminiranje te imenovala nove članove. U skladu s mjerama štednje, Upravno vijeće više nema šest članova nego čak osam. Osim barem jednog od vječitih hrvatskih Blues Brothersa, braće Granić, od kojih je jedan stvarao karijeru u HDZ-u, a drugi kao liberal, tu je i spomenuti utemeljitelj brand agencije, dobitnik mnogih prestižnih nagrada, marketinški guru, Davor Bruketa, koji je, nije zgoreg pripomenuti, radio na SDP-ovoj reklamnoj kampanji. Toplo se nadam da nije volontirao jer mislim da smo ionako zemlja s najviše volontera u politici i među odnositeljima s javnošću.
Naravno, samo po sebi, to ne mora biti ništa loše niti namješteno, kako god izgledalo, stvarno ne mora, jer i u opisu brand doktora, izrijekom se spominje empatija. Ono što bih kao običan građanin od novog Upravnog vijeća Hrvatskog centra za razminiranje najmanje očekivala, s tako impresivnim biografijama novih članova, jest nenadmašan vizualni identitet kampanje centra za razminiranje, inovativno povećanje svijesti o još miniranim područjima, kreativan pristup najmlađima koji se u mnogim županijama još igraju nedaleko od minskih polja, intuicija koja će im reći da se radi o zaista važnom problemu koji je u Hrvatskoj nakon rata uzeo gotovo 2000 života. I posebno empatija prema ljudima koji obavljaju konkretan posao koji im ugrožava život, kao i zbog činjenice da u mjesecima kad nisu na terenu, imaju plaću 3500 kuna. Kako sam pročitala, članovi tog Upravnog vijeća, ako nisu u državnoj službi, dobivaju tek nešto manje, za svoj, koji bi ono zapravo njihov posao bio?