Crkva se nije smjela dati isprovocirati

Nakon Zagreb Pridea posve je jasno da se Crkva, točnije neki njezini u javnosti istaknutiji svećenici, dala navući na tanak led i isprovocirati kako bi je se svrstalo u ekstremni dio hrvatskoga društva.

A čim netko dobije etiketu da je ekstreman, to za sobom vuče zaključak da je nerazuman i nekompetentan, pa čak i neljudski i nenormalan. S ekstremistima se ne razgovara. Njih se svrstava na društvenu marginu i izvlači ih se po potrebi, kao neki žestoki kuhinjski začin, kako bi se njima začinio neki društveni događaj ili parada.

Crkva po svome poslanju nimalo nije ekstremna. Štoviše, zagovara posve normalne i univerzalne vrijednosti koje su prihvatljive velikoj većini ljudi. Što se, onda, dogodilo da se ti njezini stavovi proglase ekstremnima i da se izjave pojedinih svećenika u javnost tendenciozno plasiraju ne samo kao krajnje radikalne nego i kao opasne za rušenje novouspostavljenih društvenih normi?

Riječ je naprosto o tome da se i u Hrvatskoj već niz godina uporno i dosljedno pokušavaju promijeniti društvene norme. Ne samo kroz homoseksualne parade nego gotovo u svakom segmentu hrvatskoga društva, kojemu su odavno p(r)opustili filteri za selektivnost i kroz njegove su membrane ušli čitavi sustavi, nazori i projekti s kojima ono dotad nije imalo nikakve veze. Crkva, kao braniteljica tradicionalnih vrijednosti, ostala je posve osamljena ne samo u toj obrani nego i u prepoznavanju svih tih pojava, koje često nisu odmah vidljive, u početku su posve bezazlene, da bi tek na koncu pokazale svoje zastrašujuće razmjere.

Zastrašujuće, dakako, iz perspektive onoga tko brani, na primjer, tradicionalnu obitelj kao osnovu jednoga društva, na što posve ima pravo kao i čitav niz utemeljenih argumenata na svojoj strani.

Jer elementarna je činjenica da bez obitelji društvo neće moći postojati na dosadašnji način i s vremenom će posve u pitanje doći njegova funkcionalnost i opstojnost.

Dakako, Crkva ne smije biti uz bok s nasilnicima, ali ne smije biti ni uz bok s onim estradnim i političkim paraderima, koji svoju podršku paradama tipa Zagreb Pridea daju isključivo kako bi osvježili svoje politikantstvo i opstojnost na javnoj sceni u galeriji poznatih likova. Štoviše, ne smije se dati navući ni na provokativan scenarij u kojem su i prajdovci i nasilnici, i žrtve i progonitelji sljubljeni kao prst i nokat, jer je javnosti nakon divljega Splita odmah serviran pitomi Zagreb i poraz na moru proglašen je velebnom pobjedom na kopnu. A Crkva bi u toj režiji trebala biti među poraženima, jer šačica bučnih misli da je tom “pobjedom” izvojevala i definitivnu pobjedu u promjeni društvenih normi.

A nije. Budimo objektivni da nije. I neće. Jer za to nema velikog prostora u hrvatskom društvu. Baš kao što nije trebalo biti ni u mnogim drugim prigodama. Koje su i Crkvi, kao i mnogima među nama, dok evo stojimo pred vratima Europske unije, izgleda posve promaknule.