Crkva budućnosti

Prije četiri godine na ovim sam stranicama pisao o sve češćim naznakama da treba mijenjati crkvene strukture. Naime, o tome je u studenome 2004. bilo riječi na općoj skupštini Papinskoga vijeća za laike na kojoj se raspravljalo o ponovnom otkrivanju župe kao mjesta susreta i sučeljavanja, o temama koje nameće suvremena sekularna zbilja, o stanju laikata kao i o odnosu laika i svećenika.

Skupu se tada pismom obratio i Ivan Pavao II. poručivši kako se “zbog dubokih društvenih i kulturnih promjena u svijetu, župa treba obnoviti te promijeniti svoju strukturu i pastoralne metode, kako bi bolje odgovorila na zadatke i izazove našega vremena”.

U međuvremenu stvari se sa crkvenim strukturama na Zapadu postupno radikaliziraju i sve je vjerojatnije da će u budućnosti crkveni ustroj biti nešto drukčiji. To se u prvom redu tiče župe. U Hrvatskoj se to još jedva nazire.

No, stvari su već i u našem susjedstvu, primjerice u Austriji, otišle dosta daleko pa ne iznenađuje da crkveni ljudi pokušavaju naći novi model funkcioniranja Crkve. Tako je protekle nedjelje na zborovanju katolika u Osnabrűcku biskup Joachim Wanke govorio upravo o nužnosti da Crkva iznalazi nove oblike blizine s ljudima. Kriteriji će uvijek ostati isti: vjera, pripadnost zajednici i liturgija koje će biti ucijepljene u biskupijsku, a po njoj u svjetsku Crkvu.

U njegovu se prijedlogu ne preskače župa, ali se naglašava kako biskupija ima daleko veće teološko uporište. S obzirom na sve veći manjak svećenika, ali često i manjak vjernika, erfurtski biskup predviđa da će morati doći do “vremenom uvjetovanog socijalnog oblika dušobrižništva”, što više u prvi plan ne stavlja teritorijalni ustroj. Štoviše, biskup Wanke tvrdi da je dušobrižništvo nužno tamo gdje ljudi stvarno jesu, a ne gdje stanuju. 

On, u nedostatku svećenika pa i u stanovitoj krizi župe, takav mobilniji oblik pastorala vidi u redovima, zajednicama i ustanovama koje vjernicima mogu omogućiti susretanje, a s vremenom je, prema njegovu mišljenju, moguće zamisliti i neki drugi oblik u kojem bi laici imali važniju ulogu kao i odgovornost. Sve u svemu, Crkva već ima određena iskustva s neteritorijalnim i nesvećeničkim ustrojem  pa je moguće zamisliti da takvi i slični oblici zaista budu njezina realnost. Možda već u ovom tisućljeću?!