Europski je parlament u proljeće 2009. godine u svojoj Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu pozvao na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima te da se komemoriraju s dostojanstvom i nepristranošću.
U Rezoluciji je, među ostalim, navedeno kako EU parlament “obnavlja svoju obvezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi utemeljenoj na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava,” istaknuo je važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, “jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine” te da je “krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove.”
I nije bez veze za datum izabran 23. kolovoza. Jer je na taj dan 1939. u Moskvi potpisan sporazum između nacističke Njemačke i SSSR-a o nenapadanju, poznat kao Pakt Ribbentrop-Molotov, koji je imao i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. EU parlament i na taj je način, simboličnim datumom, poslao poruku o zajedničkoj osudi najvećih totalitarnih ideologija 20. stoljeća u Europi koje su iza sebe ostavile milijunske žrtve, nacizma i fašizma s jedne te komunizma s druge strane. I dok se u nas često čuju zaklinjanja u europske vrijednosti, upravo na ovom danu ovih su dana ponovno pale maske. Osim što je u Hrvatskoj tek prošle godine taj dan uveden kao spomendan, ove godine on uopće nije ni službeno obilježen.
Jedino ako se u obilježavanje mogu ubrojiti uopćene pismene izjave Ive Josipovića i Josipa Leke te predstava Zorana Milanovića. Ili možda dijeljenje cušpajza Ive Goldsteina, koji i danas još broji pluseve i minuse komunizma i nacizma, i drugima dijeli lekcije o cušpajzima u njihovim glavama, a čini se da je najveći u njega. Nije bilo dovoljno vladajućima da s Bleiburgom ponovno ožive aveti prošlosti, da se opet omalovažavaju žrtve, nije bilo dovoljno da se žrtvama komunizma, kad već na Bleiburgu neće, neće pokloniti negdje u Hrvatskoj, vlastitoj domovini.
Dok je Josipović mudro to prešutio, dotle su Leko i Milanović ponosno izjavili kako je bilo dovoljno to što je državni vrh na proljeće bio u Jasenovcu i u Teznom pa da nema potrebe išta više obilježavati. Nisu oni tako samo omalovažili taj dan, niti samo žrtve komunizma, nego su omalovažili sve žrtve i sve ih stavili u isti koš svojih ideoloških zastranjenja. Jer Europski dan nije ustanovljen samo zbog komunističkih žrtava nego zbog svih žrtava pa bi normalno bilo da državni vrh simboličnom gestom, vijencem, pojavom, oda pijetet svima njima, bilo da je to opet Jasenovac za jedne ili neka druga lokacija za druge, ali ne Tezno u Sloveniji.
Kao da nema dovoljno lokacija u Hrvatskoj koje su svjedoci komunističkog zuluma. Zašto se bježi od komunističkih žrtava u Hrvatskoj? Čije su to žrtve? I čemu bježanje od obilježavanja ovog dana? EU parlament jasno je naznačio “da sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu.” Europski dan upravo bi i u Hrvatskoj trebao biti dan pomirenja, sjećanja na sve, poštovanja svakoga, dan edukacije...
Vladajućima je on očito teret pa je to iskoristio HDZ i obilježavao ga u svojoj režiji. Bilo bi pohvalno da je HDZ u prošlosti napravio puno više u sankcioniranju zločina i zločinaca, ali nije, i za to je najviše odgovoran. Događa se ono najgore, da su žrtve i dalje predmet dnevnopolitičkih prepucavanja. To je sve samo sjeme za daljnje produbljivanje mržnje. Dokad tako?
Žrtve komunizma u Hrvatskoj su nažalost žrtve samo onih koji još uvijek tuguju za njima. Ova vlast je sramna vlast, jer sve druge zemlje u svijetu odaju počast svojim žrtvama, bez obzira gdje su ideološki pripadale.