Čija je hrvatska reprezentacija?

Na teren su istračele dvije nacionalne rukometne reprezentacije, ruska i hrvatska. Dok su Rusi, osim brojeva, na dresovima imali samo državni grb, Hrvati su bili okićeni kao bor u predsoblju Polančecova kabineta. Na prsima im je, krupnim slovima, pisalo “AGROKOR”, na leđima su, uz vlastito prezime, nosili dva kratka, ali povelika natpisa: “HEP” i “TELE 2”, a na lijevom i desnom rukavu isticao im se troslov “INA”. Ukrase su nosili i na gaćicama, ali, s obzirom na propagandnu delikatnost stražnjice i prednjice, samo na porubu nogavica, gdje je sprijeda pisalo “TOYOTA”, a straga “BAVARIA”.

Da sport ne može bez bez novca prikupljenog reklamiranjem, to je činjenica o kojoj se već odavno ne raspravlja. Svaka pobuna protiv komercijalizacije sporta - koji je još ne tako davno bio isključivo amatersko nadmetanje - zauvijek je ugušena. Ali to ne znači da se šutke može prelaziti preko sve raširenijeg i sve nakaznijeg shvaćanja smisla sporta kao kulturne djelatnosti.

Je li, naime, smisao rukometne igre u propagiranju robe ili u zadovoljstvu samih igrača i njihovih gledatelja/navijača? Igraju li rukometaši zato da bi nosili reklamne natpise ili, pak, silom prilika, nose reklamne natpise da bi mogli igrati? Ukratko, što je cilj sportske utakmice: igra (nadmetanje) ili propagiranje?

Koliko je onečišćenje izvornih sportskih načela daleko otišlo, najbolje se vidi kad gledamo što se događa s našim reprezentativnim sportskim vrstama, ne samo s rukometnom, nego manje-više sa svima. To što su naši reprezentativci sve više nalik na pokretne reklamne panoe, to je tek nuspojava! A bitno je da su sve manje nalik na hrvatske sportaše i reprezentativce i da je njihova veza sa zemljom koju zastupaju sve manje vidljiva.

Dugo sam vjerovao da odbijanje dizajnera da sve naše reprezentativce obuku u kockaste dresove ima estetske razloge. Sad vidim da se redukcija crveno-bijelih polja provodi s ciljem da se, prvo, oslobodi prostor za propagandne poruke i, drugo, da se sportašima lakše nametne zamjenski identitet.

Prije važnih reprezentativnih utakmica naši savezni kapetani (Červar, Bilić i dr.), obično u društvu s nekoliko najpopularnijih igrača, organiziraju konferencije za novinare. I na njima, naravno, govore o hrvatskoj reprezentaciji. Reklamni majstori dosjetili su se i u svojim spotovima doslovce kopirali te press-konferencije. Ali ne s glumcima, nego s pravim Červarom i pravim Bilićem, i s pravim reprezentativcima. Razlika je samo o tome što protagonisti sa zanosom veličaju kompaniju koja je spot platila! Na mjesto Hrvatske stavljen je Naručitelj, na mjesto Zemlje ustoličena je Tvrtka.

Za koga, dakle, osim za sebe i za publiku, igraju naši reprezentativci? Čija je, uopće, hrvatska vrsta? I tko je i u čije ime ima pravo prodavati? Reprezentacija nije privatni klub (koji također ne bi smio biti Divlji Zapad), nego je nacionalna vrsta. I kao što je neprilično (i zabranjeno) na hrvatski državni barjak zalijepiti propagandnu poruku, a u tekst hrvatske himne ubaciti reklamni slogan, tako je i na hrvatski dres neprimjereno zalijepiti bilo što osim imena države ili grba. Pogledajmo Ruse!