Čačićev đavolji odvjetnik

Dok Radimir Čačić i dalje šuti, književnik Miljenko Jergović, poznat po tomu što ne dopušta da se njegovi osvrti komentiraju, na jučerašnjoj 24. stranici trećih najvažnijih hrvatskih novina, istražio je i iskomentirao rad reportera o Čačićevoj nesreći u Mađarskoj.

Citirajući po njemu sporni naslov u Večernjem listu “Vratio se u politiku, a skrivio je smrt”, on se pita “Zašto se Čačića predstavlja skoro kao bešćutnoga ubojicu s umišljajem?”, pa razrađujući tezu o novinskim stereotipima zaključio je: “Radimir Čačić, naravno, za hrvatske prilike nije nikakav moćnik, jer da jest, vijest o njegovoj prometnoj nesreći nikada ne bi metastazirala u naslovnice na temu njegove bahatosti i bešćutnosti, niti bi se i prije provedene istrage, i to usred hrvatskoga novinskog mainstreama, proglašavao, malne za ubojicu”.

Ovdje ne kanimo propitivati što je književnika ponukalo da u maniri “đavoljeg odvjetnika” svoju kolumnu posveti obrani kriminalne vožnje Radimira Čačića. Njegovo je pravo da svoju kolumnističku neovisnost i na taj uvrnuti način koristi, ali sporno je sredstvo koje je upotrijebio da bi taj cilj ostvario. Takvo što ne bi se usudila javno izreći ni Čačićeva PR agencija, pa niti njegovi odvjetnici: “Ovakav model novinarstva - gdje se pojavljuju zli i bahati moćnik, kojemu se suprotstavljaju mase čistih, nevinih i “samozatajnih” vrijednih ljudi i građana - jedan je od tipskih tabloidnih modela. Ali navlas istim stereotipom služi se i fašistička propaganda. Malo je toga u povijesti novinarstva znalo biti toliko odurno poput tog postavljanja na stranu malog čovjeka, pa još onoga koji je pao kao žrtva moćnika s imenom i prezimenom”.

Namjerno ili ponesen željom za obranom, književnik se nije niti prosječno informirao o slučaju jer onda ne bi dijelio lekcije novinarima kako bi u izvještavanju trebali koristiti “eufemizam” o Čačićevu sudioništvu u nesreći, jer je i sam Čačić u svom obraćanju javnosti jasno rekao “uzrokovao sam prometnu nesreću”. Dakle, ni on sam ne dvoji oko toga je li ili nije krivac. Dakako, u nastavku tog priopćenja Čačić je, shodno svojim pravnim i političkim interesima, svoju krivnju relativizirao sugestijom o sporoj vožnji, sukrivnji žrtve jer nije uključila maglenke i iznenadnoj gustoj magli, za koju nema svjedoka.

Što se Čačićeve (ne)moći tiče, čak i ako nam je neprihvatljiv argument da je on zbog drugih okolnosti trebao već davno izići iz politike, činjenica je da on nije moćan tako kako jest onda bi mu njegova stranka sada “pomogla”, a ne bi isključivo njemu prepuštala da donese odluku treba li ostati u politici ili ne.

Upravo to pitanje, trenutačno je jedno od najozbiljnijih političko-etičkih pitanja. Čak i ako na temelju osobnih iskustava zagovaramo tezu kako se svakome može dogoditi da izazove nesreću sa dvoje mrtvih, te da ga samo zbog toga ne smijemo kriminalizirati, činjenica je da je izazivanje prometne nesreće s takvim posljedicama u svim civiliziranim zemljama - kazneno djelo. Bavljenje određenim poslovima, u ovom slučaju politikom, nespojivo je s određenim ponašanjem.

Da je Čačić profesionalni vozač ili šef policije, nitko ne bi problematizirao zabranu vožnje ili smjenu jer je najnormalnije da je bavljenje tim poslovima u “sukobu interesa” sa takvim ponašanjem za upravljačem.

Ali, kad je riječ o “nemoćnom” političaru, kriteriji se mijenjaju. U toj mjeri da književni intelektualac fašizmom naziva puko etičko propitivanje smisla samo političkog djelovanja osobe nakon tako teških posljedica, i koja ima sreće da se može baviti biznisom, čije je očitovanje preko PR agencije razotkriveno kao obmana javnosti upravo zahvaljujući reportaži iz Mađarske, te koju se sve vrijeme provocira da kao odgovorni političar konačno odgovori na pitanja javnosti. U protivnom ne treba se baviti politikom.