Bošnjački Zagrepčanin slikom i riječju o gradu

Zašto, penjući se uskom i strmom Zakmardijevom ulicom prema Strossmayerovom šetalištu, ostavljajući iza sebe donjogradsku vrevu, odjednom osjetimo laganu plimu spokoja i zapanjujuću bliskost sa svim tim pročeljima, jednostavnim klasičnim i razigranim baroknim, sa stoljetnim platanama prebogatih i gustih krošnji?

Zašto nam je sve to tako drago, kao da je dio našeg dalekog sjećanja... Šutljivi Matoš budi ono najljepše u nama. Lijepo je sjesti na klupu pored njega. Čak i drsko ispisani grafit na pročelju iza njegovih leđa dobiva smisao”...

Može li se, ili smije li se, postaviti pitanje je li pisac ovih toplih riječi o Zagrebu Zagrepčanin? Tako još jemput dolazimo do vječnog pitanja – da tko je ili, kaj, ča i što je Zagrepčanin?

Kak i sam već godinama po novinama i knjigama vrtim to pitanje, nastojeći dati osobno mišljenje i odgovor, preostaje da u ovom slučaju samoga sebe, po tko zna koji put, samo ponovim. Zagrepčanin, po meni, ne može biti stvar geografije.

Nikak nemre biti pitanje tko je gdje rođen. Nego kak je tko od došljaka grad prihvatil i kak se u gradu, koji je sam odabral, osjeća? Biti Zagrepčanin je ipak više i dublje od mjesta rođenja. Jer Zagreb, prosim, ne počinje na Jankomirskom mostu. Zato meni kao rođenom Zagrepčanu nije ni na kraj pameti da i pomislim da sam, samim rođenjem, veći Zagrepčanin od autora, prošli tjedan promovirane, knjige “Zagreb –- literarni i grafički zapisi” (izdavač Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske) Mesuda Bužimkića.

Ovaj moj sugrađanin, a odsad i stanar moje posebne police s izabranim knjigama o gradu, rođen je u Bosanskom Novom točno prije šezdeset godine, četrdeset godina živi i uživa u svom gradu i u svom arhitektonskom, slikarskom i publicističkom poslu posvećenom gradu. Arhitekturu je diplomirao u klasi jednog od klasika zagrebačke i hrvatske arhitekture Drage Galića, a za studija upija znanja i vještine u majstorskoj radionici drugog zagrebačkog velikana arhitekture i likovnjaštva Vjenceslava Richtera.

Nije ni čudo onda da u ovoj više nego dopadljivoj knjizi u autoru prepoznajemo pravog Zagrepčanina i iskusnog i darovitog arhitekta, i to podjednako u opisima i u crtežima Gornjeg grada, Kaptola i Zrinjevca. I u jednom i drugom dijelu podjednaka sigurnost i čvrstina poteza. I, naravno, toplina doživljaja.