Boljševici dolaze!

Zločinac je onaj koga policija uhiti, tužiteljstvo optuži a sud osudi. Optuživati nekoga kao zločinca izvan toga civilizacijskog kriterija, dakle, bez dokaza, nedjelo je koje također pripada kriminalu. Ako pak u takvu optuživanju nema straha od posljedica, a ni samih posljedica, onda je riječ o revolucionarnom ozračju i jeziku. Stvaranje takva ozračja i uporaba takva jezika već mjesecima obilježavaju politiku SDP-a, koji je, očito sračunato i programirano, za najžešće juriše uvježbao riječkog saborskog zastupnika Željka Jovanovića, koji svako malo smišlja nove inačice optužbi protiv vodstva HDZ-a u kojima pretežu riječi “zločinci”, “zločinački”, “kandidati za zločince”, “organizirani zločin” i slične.

Takve optužbe koje ne kažu tko je konkretan, s imenom i prezimenom, zločin učinio, gdje ga je i kako učinio, nego se žigošu stranke, skupine, klase, podneblja i cijeli narodi karakteristične su za totalitarne sustave i revolucionarne vlasti, dakle, za fašizam, nacizam, boljševizam... Svaka je od tih vlasti imala ekstremiste koji su u javnosti širili atmosferu optužbi, a s njome i strah te, naravno, sliku o neupitnosti onih koji optužuju i krivnji optuženih prije i bez suda. U takvoj su se klimi u ratnim vremenima ili neposredno poslije rata punile masovne grobnice, a u miru zatvori. Takva je klima stvorila Bleiburge, Jazovke, Hude jame, Gole otoke, Stare Gradiške...

Nakon podosta vremena u kojem boljševičko optuživanje postaje glavnom crtom SDP-ove politike, očito je da je to politika i predsjednika te stranke Zorana Milanovića. A to može značiti sljedeće. Ako u SDP-u odbijaju i najmanju sumnju u nepodopštine svojih članova, i ako glavnog suparnika, HDZ, optužuju na opisani način, onda je očekivati da će, pobijede li na izborima, kako bi sačuvali svoju nedodirljivost i “dokazali” svoje optužbe, imenovati svoje ministre unutrašnjih poslova i pravosuđa, svoga državnog odvjetnika i izvršiti pritisak na sudstvo kako bi potvrdilo njihovu revolucionarnu pravdu.

Koliko pak preziru onaj dio javnosti kojemu su jasni njihovi motivi i koji nije zaboravio što je SDP radio dok je bio na vlasti, pokazuje činjenica da Jovanović svoje optužbe gotovo uvijek izriče u društvu Slavka Linića koji je na posve isti način krčmio državnu imovinu kao i ljudi koji su zbog toga već optuženi. A najuvjerljivije o tome nije govorio nitko drugi nego ministrica iz njegove koalicije Pave Župan-Rusković, poslije prodaje hotela “Excelsior” Goranu Štroku, u kojoj je država oštećena 120 milijuna kuna, dvanaest puta više nego u famoznoj Rončevićevoj kupnji kamiona za vojsku. A na kakvu se pravdu sprema Zoran Milanović pozornost su najviše skrenuli lijevi komentatori.

Zgranulo ih je što Milanović iskupljuje od krivnje za smrt dvoje ljudi u prometnoj nesreći svoga koalicijskog partnera Radimira Čačića. Ne samo da iskupljuje očitoga krivca, koji je prebrzo vozio, nego optužuje žrtve jer nisu bile vezane! Tako može govoriti samo čovjek kojemu ljudski život ništa ne znači i koji ga je spreman politikom pregaziti.

Takav Milanović u suradnji sa Željkom Jovanovićem, Slavkom Linićem, brijunskim povlaštenikom Nenadom Stazićem i drugim SDP-ovcima, s Radimirom Čačićem i Vesnom Pusić, u čijoj stranci i nije bilo značajnijeg dužnosnika koji nije sudjelovao u nekoj aferi, tučnjavi, premlaćivanju žena, te s Ivanom Jakovčićem koji je za istarske medije postao sinonim korupcije, i neće moći drukčije vladati doli tako da “partijsko zlato” štiti mrežom svojim ljudi u različitim institucijama. Zaključno rečeno: HDZ-ovi kriminalci su po zatvorima i sudovima, crveni i jesu što jesu jer za njih nema zakona.