Bog pravde Mesić

Ne znam postoji li država u zapadnom svijetu u kojoj svaki dan njezin predsjednik otkrije neki kriminalni slučaj ili dade svoje mišljenje o nekom događaju ili postupku koji je u nadležnosti represivnih organa – policije, tužiteljstva i sudstva.

Dakako, nije riječ samo o Mesiću. Čim se dogodi nešto što miriše na kriminal, novinari s mikrofonima, bilježnicama i kamerama trče i drugim političarima. Ako i postoji država u kojoj političari, i to sa samoga vrha hijerarhije, toliko govore a aferama kao i u nas, onda su jednako kilave kao i Hrvatska.

Naime, svako mišljenje Stjepana Mesića ili kojega drugog visokog političkog dužnosnika o nečemu čime se trebaju baviti inspektori, državni odvjetnici i suci upletanje je u pravdu. I ne samo da je upletanje u pravdu nego unaprijed te dužnosnike iskupljuje. Pa je, recimo, nemoguće zamisliti da bi se policija, tužiteljstvo i sudstvo mogli baviti Mesićem ili (do jučer) Ivom Sanaderom.

A zašto se ne bi bavili? Ako se u Izraelu, koji je stalno ili u ratu ili u ratnoj pripravnosti, represivni organi bave svojim premijerima i predsjednicima, zašto se to ne bi moglo dogoditi u Hrvatskoj!?

Ali to je nemoguće. Jer, mediji i sam Mesić od Mesića su stvorili boga pravde koji danomice upire prstom sad u ovoga sad u onoga, bez pouzdanih dokaza, sa sumnjama, aluzijama, pitanjima i, naravno, sa selektivnošću, pa će iz njegovih optužbi uvijek izostati ljudi koji su mu s ovoga ili onoga razloga bliski.

Znajući da u područjima sudbonosnim za državu, u prvom redu u gospodarstvu, ništa nije napravio, Mesić se pretvorio u istražitelja ne bi li neprekidnim upiranjem prstom u krivce stvorio dojam da vodi brigu o ovoj zemlji i da je zapravo jedini borac za poštenje.

A slično unaprijed osuđuje i presuđuje njegova istarska replika. Kako Damir Kajin zna da su događaji u Podravki i nabava kamiona za vojsku “živi mrak” kad još nije prihvaćena nijedna optužnica, a nekmoli izrečena presuda? Kako pedesetak zastupnika u Hrvatskom saboru zna da je Damir Polančec teški grešnik kad protiv njega zasad nema ni jednog jedinog dokaza?

Interes i istraživanja medija su jedno, političari su drugo. Svaka njihova hitnja u osudi ljudi motivirana je političkim rivalvstvom, egoizmom i korišću, zbog čega se krivnje prejudiciraju i pritišće na policiju, tužiteljstvo i odvjetništvo. Počesto su represivni organi išli tragom sumnje na koji ih je uputio Mesić (Zagorec, Rončević itd.), ali nikad nisu išli tragom sumnje u samoga Mesića, u njegovu svojtu i rodbinu (Pavlina, kći itd.), u njegove veze s kriminalcima (Petrač itd.), s osumnjičenima i pritvorenima (Marinac, Mladinić itd.) sa sumnjivim poslovima (našička cementara itd.), u financijere njegovih predizbornih kampanja (Klarić itd.).

On pak sam, nikad, na primjer, nijedne riječi nije rekao o aferama koje su potresale Hrvatsku narodnu stranku kojoj je pripadao prije prvog predsjedničkog mandata. Štoviše, sudionici tih afera iz sudnica su dolazili k njemu kao dužnosnici sportskih saveza (Ferenčak itd.), a on se vozikao na jahtama sumnjivih tajkuna (Grgić itd).

I, što je za jednog predsjednika države nepojmljivo, nikad se nije usudio uprijeti prstom u stvarne otimače u ovoj zemlji, u strane vlasnike banaka i velikih tvrtki koji su za njegova mandata iz Hrvatske iznijeli na desetke milijardi kuna ekstraprofita iscijeđenog iz građana i gospodarstva, u usporedbi s kojim su sve pljačke učinjene u to vrijeme u ovoj zemlji količinski zanemarive.

Ali Stjepanu Mesiću baš zbog nemoći i kukavstva pred stranim porobljivačima i treba njegova istražiteljska predstava!