Bog, Lustig i Hrvati

Poslije zadarskoga govorenja o holokaustu dvostrukoga oskarovca Branka Lustiga, ostao je i barem dvostruko mučan dojam. Kako kod hrvatskih vjernika, tako i kod samog oskarovca. Holokaust je sam po sebi teška i traumatična povijesna i ljudska tema, a kako joj je i Lustig dodao svoje mišljenje o Bogu, sve se na koncu pretvorilo u nešto neplanirano što je naškodilo samoj namjeri da se osnovnoškolci upoznaju sa strahotama holokausta.

Lustigova izjava da ne vjeruje u Boga, jer da Bog postoji, ne bi dopustio stradanje nevinih u nacističkim koncentracijskim logorima, mnoge je vjernike iznenadila. Sve se svelo na odnos Crkve i holokausta, odnos vjere i stradalništva. Filmski kadar crkve u pozadini bio je nekim učenicima i njihovim roditeljima aluzija na to da je Katolička crkva zapravo bila u pozadini zla, iza mučnih i stravičnih događaja koji su doveli do nacizma i židovskoga progona i pogroma. U vjerski osjetljivoj Hrvatskoj sve je to ostavilo trpak dojam.

Tragično Lustigovo iskustvo, pretvoreno u stav da Bog ne postoji, možda bi u nekoj drugoj, vjerski manje osjetljivoj zemlji, bilo shvaćeno samo kao pravo na osobno mišljenje. Kada netko kao dječak, samo zato što je židovskoga podrijetla, dospije u konc-logor, onda bi to trebalo biti ljudski uvjerljivo opravdanje i za nevjerovanje u Boga. Ali veliki je dio Hrvata iznimno osjetljiv i traumatiziran stalnim povezivanjem vjere i ustaštva, hrvatske inačice nacizma. Ustaštvo s pravom vjerom nije imalo nikakve veze. Kao uostalom ni nacizam. Nacistička ideologija bila je pretvorena u svojevrsnu vjeru odvojenu od kršćanstva. Nacizam je bio poganska religija. Njegovi masovni rituali, idolatrija, zakletve i odavanje časti zemaljskom božanstvu bili su nova vjera, neovisna o Bogu. Nacisti nisu slavili Boga, nego svoga zemaljskoga idola – Hitlera.

S komunistima je bilo isto kao i s nacistima. I komunizam je imao svoje bogove. Najprije Staljina, a kod nas potom i Tita.

Tito je i u Hrvatskoj bio idolom kojemu se zaklinjalo, čiji se kult slavilo, kojemu se divilo i dizalo slavoluke. I danas u Hrvatskoj ima sljedbenika njegova kulta. Ne samo u tzv. narodnim masama nego i u samoj vlasti. Idolatrija stvorena oko toga starog Idola još je uvijek jaka. I komunizam i nacizam bili su vjere u svjetovne bogove. Njihovu političku moć održavali su ideološki žreci njihove religije. Nisu njemački nacisti bili vođeni vjerom. Hitlera je u svijet okultnog i u misterioznu ideju tajnih društava uveo tvorac njemačke geopolitike Karl Haushofer poznat u ezoteričnim krugovima i kao “Egipćanin”. Njegove ideje poslužile su Hitleru za masovne zločine. U tim su zločinima Židovi bili najveće žrtve. Tako je kao “rasno nečist” u logor deportiran i dječak Lustig.

Lustigovo je ogorčenje na Božju ravnodušnost spram nacističkih zločina stoga mnogima razumljivo, no ne i svima. Njegov je govor zbog toga i ozlojedio mnoge hrvatske vjernike. Pogotovu što u Hrvatskoj postoji i sjećanje na časno i iskreno zauzimanje kardinala dr. Alojzija Stepinca protiv progona Židova u NDH, kao i protiv ustaških zločina. Još prije nego što je proglašena NDH, kardinal propovijeda protiv “kumira rasizma”, neprirodne i neljudske nacističke rasne teorije. O njegovoj ljudskoj hrabrosti i veličini možda i najupečatljivije svjedoči američka povjesničarka židovskoga podrijetla Esther Gitman. Usprkos njezinu svjedočenju i svjedočenjima drugih Židova, kardinal ipak nikada nije dobio židovsko priznanje “pravednik među narodima”! Poslije govora Branka Lustiga i njegove zadarske priče o Bogu i ogorčenim reakcijama, moguće je stvaranje nove napetosti između onih koji o spomenutom priznanju odlučuju i hrvatske katoličke javnosti koja takvo priznanje očekuje. Moguće je da pokojni kardinal stoga tu počast nikada i ne dobije.