Razumiju li ekonomisti domaću ekonomiju?

Domaći ekonomisti nisu dovoljno utjecajni, a nisu ni ključni sudionici gospodarstva zbog velikog utjecaja političko-interesnih mreža. Oni ne posvećuju pozornost  ekonomskom životu kakav on doista jest, a pitanja povjerenja, poštenja i korupcije kao da ih ne zanimaju - rečeno je na javnom predavanju "Razumiju li ekonomisti hrvatsku ekonomiju" koje je organizirao časopis Banka.

Ekonomisti u Hrvatskoj nisu glasni, ne vidi ih se i ne čuje te nisu ključni sudionici ekonomskog razvoja, konstatirali su Velimir Šonje, ekonomski analitičar i direktor Arhivanalitike, te sociolog Drago Čengić s Instituta Ivo Pilar.

- Da pitate ljude za definiciju ekonomista, 99 posto njih ne bi znalo odgovoriti. Većina bi rekla da su to ljudi koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, a to je kao da kažete kako su kirurzi svi oni koji su završili medicinski fakultet - rekao je Šonje opisujući probleme struke, dodajući da su ekonomisti neka vrsta gerile, koja iz svog intelektualnog podzemlja tek povremeno proviri, a medijska slika o njima nije točna, ako uopće postoji.

Šonje smatra da je problem to što javnost misli da su ekonomisti u stanju egzaktno predvidjeti i dijagnosticirati ekonomske pojave. Ograničenja njihova predviđanja usporedio je s predviđanjem kineziologa hoće li skijaški Svjetski kup osvojiti Carlo Janka ili Benjamin Raich. Ako ne gledamo sama predviđanja, kaže Šonje, onda ekonomija nije toliko sterilna i može biti dobra u klasificiranju i izvlačenju dobrih preporuka u gospodarskoj politici. Kao primjer naveo je prvi prijedlog proračuna za 2009. godinu kad je ekonomska struka, praktički u jedan glas, upozoravala da je proračun nerealan.
- Ekonomisti su u stanju prepoznati pogreške i barem ugrubo preporučiti pametne akcije, a to što politika nije reagirala, to je drugi par rukava.

Sociolog Drago Čengić s Instituta Ivo Pilar konstatirao je da je teško, a možda i nemoguće, doznati motive djelovanja važnih gospodarskih aktera, poput Ivice Todorića ili čelnih ljudi Podravke, kao i tko su ključni sudionici našeg gospodarstva. Čengić načelno nabraja političku elitu te poduzetnike i menadžere, no, nastavlja, oni su najviše pod utjecajem političko-interesnih mreža (zbog bitnog udjela državnog vlasništva u gospodarstvu) koje su stvorile političke stranke. Zbog toga političke stranke, čim dođu na vlast, ulaze u određena poduzeća pod sloganom da je to poduzeće od nacionalnog/strateškog interesa i tako se stvaraju poslovno-politički blokovi, a najbolji je primjer Podravka.

U takvim uvjetima, nastavlja Čengić, ekonomsko ponašanje čelnih ljudi nije usmjereno prema proizvodnji dodane vrijednosti, uz nove tehnologije i investicije, već na osluškivanje želja svojih nalogodavaca i lobiranje za određene povlastice na tržištu, kao što su povlašteni ugovori u javnoj nabavi, subvencije, poticaji, kreditne liniji i sl. Čengić naglašava i da je od takve poslovne prakse do korupcije mali korak.