Naknada štete radniku

Radnik  uvijek ima pravo na naknadu štete zbog nekog poslodavčevog postupka kojim su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, pa je tako člankom 102 Zakona o radu propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku nadoknaditi štetu prema općim propisima obveznog prava, a tu se ubraja i šteta koju je poslodavac uzrokovao povredom radnikovih prava iz radnog odnosa. Naknada plaće, koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza od strane poslodavca, ne smatra se naknadom štete.

Kada sud tijekom postupka za utvrđivanje poslodavčeva otkaza nedopuštenim utvrdi da je radnikov tužbeni zahtjev osnovan te da poslodavčev otkaz nije dopušten, ali radniku nije prihvatljivo nastaviti radni otkaz kod tog poslodavca, tada će sud na zahtjev radnika ili poslodavca odrediti dan prestanka radnog odnosa te dosuditi radniku naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Poslodavac navedeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu može podnijeti ako postoje, kako to Zakon o radu kaže, okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije objektivno moguć. Opisani zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu radnik i poslodavac mogu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.

Navedeni iznos koji radnik traži na ime naknade štete predstavlja satisfakciju za pretrpljenu neimovinsku štetu nastalu zbog nezakonita otkaza, a uz naknadu štete radnik svakako ima pravo kumulirati i zahtjev za naknadom plaće za razdoblje od poslodavčevog nedopuštenog otkaza do dana koji sud odredi kao dan prestanka radnog odnosa, koja naknada se može smatrati naknadom imovinske štete zbog izgubljene zarade.