Ljubo Jurčić: Ekonomist u politici osvježenje za kampanju

Petogodišnji izlet Ljube Jurčića u politiku više je nego uspješan. Počeo je 2002. godine kao stručni konzultant Hrvoja Vojkovića, a ove bi mogao stasati u premijerskog kandidata SDP-a. Prekratko je bio ministar da bi se kompromitirao, ali dovoljno dugo da pokaže iznimnu socijalnu inteligenciju kojom je, prije svih drugih, opčinio sadašnjeg političkog pokrovitelja Ivicu Račana.

Jedna od enigma novijeg političkog života Hrvatske je i odnos te dvojice političara koji je presudio u tome da jedna zakopčana politička stranka prepusti stranačkom autsajderu da joj piše političku budućnost. Mora se priznati da sada zasad Ljubi Jurčiću stvari idu posve dobro, iako je u riskantnoj poziciji. Nema potporu članstva SDP-a, a da bi je dobio, mora ulaziti u kompromise i kreirati populističke poteze. Kad dođe na vlast, prvi potez bi mu bio povećanje plaća koje će namaknuti oporezivanjem burzovnih špekulanata i bogataša!?

Pretjera li u populizmu, a ne uspije, Jurčić riskira da ga odbaci znanstvena zajednica koja strogo kažnjava svoje pripadnike koji se odreknu pravila struke čim im se ukaže prilika za političku karijeru. Hrvatskoj je ekonomiji toliko toga zadano da je zapravo pravo čudo što se jedan sveučilišni profesor međunarodne ekonomije odvažio uvjeravati naciju da ekonomska politika može biti bitno drukčije od one koja se vodi.

Jurčić govori uvjerljivo, prirodan je, srdačan u komunikaciji, što su sve kvalitete koje mu donosi veliki medijski publicitet, a s njim i nedostajuću mu političku težinu. Kao ministar, lukavo je vodio pregovore o prodaji Željezare i Ine i pokazao da zna komunicirati sa svim društvenim skupinama.

U modernom svijetu sazdanom od komunikacija i to je sasvim dovoljno za uspjeh. Međutim, kada se sa SDP-ova gospodarskog programa izbrišu velike riječi, previše je "ali" da bi se Jurčiću moglo slijepo vjerovati da će donijeti skoro pa dvocifrene stope rasta. Dugovi su tu i treba ih vraćati, EU  kuca na vrata sa svim svojim obvezama (samo za ekološke standarde trebaju tri, četiri milijarde eura), obiteljskog srebra više nema, ali zato rastu očekivanja koja  podgrijava i Jurčić profesor unoseći u izbornu kampanju svoj najjači adut - znanje.

Zvali se porezi kapitalni, pravedniji, ovakvi ili onakvi, činjenica je da se njima ne može skupiti više nego što se skupi, novo veliko zaduživanje faktično je nemoguće pa proizlazi da je efikasnija državna uprava i bolja organizacija jedini prostor, gdje Jurčić (Hrvatska) može napraviti iskorak. Je li  na tu kartu uputno igrati?