Nenad Bakić, poduzetnik i investitor, govori o uzrocima slabog oporavka u zemlji i kako ga pokrenuti, u što ulagati i kako manji dioničari mogu biti važni akteri u kreiranju sudbine kompanija.
:: Je li rast BDP-a koji imamo dovoljan da bismo govorili o oporavku?
Mnogi ne znaju da smo mi u ovom trenutku u glavnim parametrima pozitivni. Međunarodni je račun roba i usluga pozitivan, jer strašan deficit u robama nadoknađuje “izvoz” turizma. A transferi iz inozemstva su oko visine kamata na vanjski dug tako da se on ne povećava. No, ovaj nam rast nije dovoljan. Mi smo kao kaić od tri metra s motorom od 2 KS koji je po lijepom vremenu isplovio od Splita za Hvar. Hoće li stići, ne ovisi o njemu – vrlo je ranjiv na svaki poremećaj. A jasno, ni putnici u njemu nisu nešto zadovoljni. Također, osim stope rasta, bitna je i njegova kvaliteta. Trenutačno imamo jak vjetar u leđa od niske cijene nafte i odlične turističke sezone, no oboje – na razini cijele zemlje – nije produkt našeg rada i napora.
Gubitak države
:: Uključeni ste u poslovnu politiku nekih proizvodnih tvrtki poput Đure Đakovića, Petrokemije, ali i turističkih. Koja je razlika?
Ekstremno sam dugoročan ulagač, fokusiran na vrijednost, tzv. value investitor, za razliku od špekulacije. Pri tome sam, možda i jedini u Hrvatskoj, aktivistički ulagač. To znači da se, u skladu sa zakonskim mogućnostima i u svjetskoj praksi, angažiram kako bih pomogao “popraviti” tvrtke kad je to moguće. Najveći uspjeh mi je Valamar, koji smo uspjeli “pogurnuti” u smjeru veće transparentnosti i boljeg odnosa prema malim dioničarima, kojih je i dalje više od 10.000 stradalnika Domovinskog rata. Time samo zaštitili i povećali vrijednost njihove imovine. Primjerice, obitelj iz Vukovara i okolice – a takvih je najviše među dioničarima Valamara – koja nije bila nestrpljiva, sada uz 3-4 stradalnička paketa ima oko 100.000 kuna vrijednosti, što je mnogim ljudima znatan iznos. Zar nije to sjajno: da vukovarska obitelj ima neku financijsku sigurnost od naše najveće turističke tvrtke? U Đuri Đakoviću, koji je vrlo loše poslovao, predstavnici radnika, štoviše udruge branitelja, i privatnih investitora udružili su se i smijenili od države tvrdo imenovanog i još tvrđe branjenog predsjednika uprave za kojeg smo mislili da vrlo loše vodi tvrtku. Vjerujem da je to jedini takav slučaj za koji ste čuli. A zar nije i to sjajno? Nažalost, u Petrokemiji nismo uspjeli ništa napraviti i spasiti je od poslovnog potopa koji ju je zadesio. Država – a to smo mi – prema mom izračunu tu je izgubila nekoliko stotina milijuna eura, a u alternativnom scenariju sada je to moglo biti golemo gradilište i profitabilna tvrtka s dvostrukim kapacitetom umjesto da se radikalno smanji broj radnih mjesta. Traženje odgovornosti, a postoji engleska riječ za koju nemamo prijevoda “accountability”, u tvrtkama, prema mom sudu jako je dobro za razvoj demokracije. Ako građani nauče tražiti odgovornost od uprava i većinskih vlasnika dioničkih društava, tražit će to i od političara.
:: Dugogodišnji ste ulagač na tržištu kapitala, koliko ste dobro predvidjeli zbivanja, je li gubitak bio velik?
Moja su ulaganja sigurno isplativa, ali ne vodim evidenciju. Ali mogu vam ponuditi nešto zaista senzacionalno i lako dokazivo. Kad sam počeo pisati svoj blog Eclectica, prije 6 i pol godina, prvi tekst zvao se: “Zašto bi neke hrvatske dionice uskoro mogle porasti 50-100%” i u njemu sam naveo 6 dionica nekih naših najpoznatijih tvrtki, napisavši da bi njih “valjalo pratiti”. Do danas takav bi zamišljeni portfelj s uključenim dividendama zaradio više od 260%! Ovo ilustrira dva ključna pojma. Prvo, vrlo je bitna disperzija ulaganja, naime u ovom skupu bilo je i dobitnika i gubitnika, ali “portfelj” kao takav doslovno nijedan dan nije bio u kumulativnom gubitku – već je nakon godinu dana bio u plusu više od 80%! Drugo, suprotno vjerovanju većine naših sugrađana, dionice nisu špekulativni instrument, nego u svijetu teorijski i u praksi prepoznate kao temelj dugoročnih investicijsko-štednih strategija. Recimo, najveći državni fond na svijetu, norveški mirovinski fond, koji svoju misiju navodi kao “Čuvamo i gradimo financijsku vrijednost za buduće generacije” ima trenutačno oko 63% ukupne imovine uložene u dionice. A to je zato što se najviše u dionicama, kapitalu tvrtki, gomila bogatstvo svijeta koji se sve brže bogati. Stoga je preferencijalno vrijeme držanja dionica “beskonačno” (“kupi i drži”), uz vrlo rijetka prčkanja po portfelju. Uočite da bi gornjih 260% bilo ostvareno da se nije napravila nijedna transakcija u tih 6 i pol godina!.
:: Imate li i evidenciju kolika vam je zarada od ulaganja na burzi??
Nemam takvu evidenciju.
:: Problem je ulagačima što edukacija o ulaganju nije značajna, a ni burza nam nije atraktivna. Što treba mijenjati?
Najznačajnije bi bilo propitati ulogu mirovinskih fondova koji upravljaju s oko 72 milijarde kuna prisilne mirovinske štednje građana i alociraju je na nevjerojatan način: oko 73% u obveznice samo jedne zemlje, s kreditnim rejtingom “smeće”, čime krše glavna načela upravljanja fondovima što se tiče disperzije i preuzimanja rizika, a pogotovo ne rade disperziju od prvog stupa. Osim dugoročne štednje, druga najvažnija misija fondova bila je razvoj tržišta kapitala, koji bi i štednju građana učinio produktivnom, ali i omogućio primarne emisije, prikupljanje kapitala kroz burze. A jasno je da su banke koje tim fondovima upravljaju imale golem interes u kreditiranju države kroz njih i možda u slabom razvoju alternativnog načina financiranja. Za taj su lagodan posao upravitelji fondova u vlasništvu banaka i osiguravateljskih kuća bili kraljevski nagrađeni. Najveći je od njih dosad svojim članovima naplatio oko 1,1 milijardu kuna naknada, na čemu je ostvario dobit prije oporezivanja od 770 milijuna!
Propuštena ulaganja
:: A kultura ulaganja u zemlji??
Nažalost, većina hrvatskih građana financijski je neobrazovana i ne razumije alokaciju imovine u investicijsko-štedne klase: većinu novca drži u banci i nekretninama, koje su od 2009. izgubile u prosjeku 30-40% vrijednosti. Zatim, mnogi su bogatiji Hrvati i zadnjih godina, pa čak i sada, ulagali u nekretnine, koje su postale na neki način hrvatski “funny money”, a propustili uložiti u dionice turističkih tvrtki, koje su – elementarno! – zapravo nekretninsko ulaganje. Dakle, u najatraktivniju nekretninsku imovinu u zemlji te kao investicijska klasa imaju i druge prednosti pred pojedinačnim nekretninama, kao što su mali troškovi transakcija, nema poreza, djeljivost. Primjerice, ako dionici poraste vrijednost 30%, možete prodati 10% svoje pozicije pa dobiti “dividendu iz kućne radinosti” od 15%, radikalno manji transakcijski troškovi. Dugoročno gledano, cijene nekretnina trebaju biti razmjerne prihodima koje mogu donositi. Gledano kroz najkorišteniji parametar koji to stavlja u razmjer, EV/EBITDA, za neke naše vodeće turističke tvrtke on je nešto više od 10, a nakon što se objave rezultati za treći kvartal, vjerujem da će biti i manji od 10. To znači da pri postojećoj profitabilnosti tvrtka može od operativnog tijeka novca koji stvara za 10 godina otplatiti sav svoj dug i cijelu svoju dioničku vrijednost! Prema mojim izračunima, ekvivalentan parametar – vrijednost nekretnine u usporedbi s njenim prihodima od kojih se trebaju oduzeti svi direktni i indirektni troškovi – za stambenu nekretninu u Zagrebu sada bi bio oko 25-30.
:: U cilju razvoja poduzetništva i obrazovanja pokrenuli ste prije nekoliko godina projekt Croatian Makers. Kakvi su rezultati?
Metalni procjep između Hrvatske i razvijenog svijeta sve je dublji, ali, možda paradoksalno, sve uži, tj. lakši za preskočiti, pogotovo za mlade. Jedna disciplina u koju je danas lako ući zbog jeftine i dostupne opreme iz Kine i EU su robotika i automatika. Kako također mislim da je hrvatsko školstvo kratkoročno i srednjoročno nepopravljivo, odlučili smo ‘subverzivno’ pomagati djeci i nastavnicima ‘na terenu’, doniranjem opreme za robotiku i automatiku ondje gdje postoji interes, infrastruktura i entuzijastični edukatori. Tipično, riječ je o desetak kompleta, koji su dovoljni za primjerene grupe. Dosad smo, a radimo to kroz udrugu koju sami financiramo, koja će prerasti u obiteljsku zakladu, pokrili 50-ak škola i centara za rad s mladima, uz donacije i ulaganja u neke sinergične projekte. Mislim da samo time već utjecali na sudbine 500-1000 mladih, a “gnojimo” teren na kojem je aktivan Hrvatski robotički savez i mnogi entuzijasti.
Nenad Bakić ima dionice raznih turističkih tvrtki, a posebno spomenutog Valamara te Đure Đakovića i Petrokemije. Ovo nije preporuka za njihovu kupnju ili prodaju.