Besramno podgrijavanje nade

Haaška presuda protiv vukovarske trojice nije ni prva ni posljednja iz Haaga koja nije dobro dočekana u Hrvatskoj. I zaista je opravdan šok Vukovaraca i svih stradalnika Domovinskoga rata. Jer nadaju se oni pravdi na zemlji, a sve je izglednije da će je biti samo na onome svijetu.

Ali da političari budu šokirani? Da iskazuju svoju nevjericu? Da, izbori su pred njima svima, pa treba biti uz narod. No besramno je politizirati s njihovom sudbinom i njihovim osjećajima, kao što je također besramno podgrijavati im nekakve nade da će Hrvatska sad pokušati preokrenuti stvari.

Gospodo političari svih boja, za to je, na žalost, prekasno. Zašto? Treba se vratiti na početke. Hrvatska je bila jedna od inicijatorica osnivanja Haaškoga suda, ali politika je ostala zatečena kad je taj isti sud počeo propitivati i hrvatske postupke u ratu, a posebice nakon prvih podignutih optužnica.

I tu počinje debakl s Haagom. Za vrijeme prvoga HDZ-a manipuliralo se dokumentima i ljudima, lutalo se bez jasnog cilja, osim da se obrani politika i njezini predvodnici. Haaški slučajevi postali su predmet unutarhrvatskih političkih obračuna, što je posebice došlo do izražaja nakon 2000., kad je krenula tzv. detuđmanizacija. Prema haaškom tužiteljstvu servilno su se postavile državne strukture, otvoreni su im svi arhivi, isporučivani dokumenti, a da ih nisu ni tražili, a ti isti materijali teško su postali dostupni hrvatskim obranama koje su formalno jednake pred sudom u odnosu na tužitelje. Pred Carlom del Ponte svi su se bezrazložno tresli.

U drugi plan pao je zadatak državnih tijela, što je i te kakav nacionalni interes, da Haag što brže i bolje serviraju sa što više dokaza i svjedoka o srpskim zločinima u Hrvatskoj kako bi oni bili pravedno i na vrijeme sankcionirani, dok su zločinci još živi i dostupni. Svi su u nas bili sretni kad je Haag optužio vukovarsku trojicu, ali nitko nije previše zagrebao u optužnicu niti pratio tijek suđenja. Naravno da je onda rezultat toga šok. Ali pravim šokom treba nazvati činjenicu da je Državno odvjetništvo optužnicu protiv Kadijevića i družine podignulo tek 2002. i da je tek u ožujku ove godine za njega izdana međunarodna tjeralica! Od suđenja pak ni traga, makar i u odsutnosti.

O Haagu možemo misliti što hoćemo, ali on je ipak sud koji ima svoju određenu samostalnost, koliko god bio i ispolitiziran, i teško da će u tome pomoći vapaji UN-u. Umjesto vapaja, trebalo je puno prije zasukati rukave i servisirati tužiteljstvo, a ne s Haagom manipulirati zbog uskih dnevnopolitičkih interesa.