Beskorisna slatkorječivost

Vjernici su mi kritički govorili o propovijedima i o nastupima crkvenih ljudi u medijima. Uglavnom nam se zamjera nedovoljna uvjerljivost, neosjetljivost za čovjeka, pa i slatkorječivost i površnost. Katkad nam je i sam nastup iritantan, od tona do odjeće, od stava i glasa pa do izbora tema i obrazloženja.

Naravno, teško je ovim napisom, i još k tome općenito, bilo što suvislije reći o toj problematici, pa radije upućujem na vrijedno teološko promišljanje o. Frane Prcele u prošlome broju Glasa Koncila. Spominjući "proganjanje vjernika" predugim propovijedima i ceremonijama, kao i praznim riječima, taj teolog tvrdi da nije riječ o tome "kako se mediji u hrvatskoj javnosti odnose prema vjerskim temama, odnosno instituciji Katoličke crkve, nego kako se Crkva odnosi prema svojim temama i kako ih predstavlja".

Tvrdi da živimo u "postteološkome vremenu" u kojemu "prenaglašena zabrinutost crkvene hijerarhije za (ne)vjeru drugih jednako tako je neprimjerena kao i kabinetsko bavljenje teologijom kao da je sve u redu". Prije desetak godina bio sam na savjetovanju o problemu teološkoga i crkvenog govora u Beču. Konstatiran je problem i ponuđena rješenja. U nas se problem jedva i zamjećuje. Pravimo se "kao da je sve u redu". A nije.