Bauk otkaza

Bauk otkaza kruži Hrvatskom. Strah od gubitka posla, prihoda, strah za budućnost svoje djece, obitelji, strah od ulice i redova pred kontejnerima širi se poput kakve tropske oluje za koju se ne zna koliko će narasti i gdje će i koliko jako udariti na zemlju i ljude, na sve što su godinama stvarali. Treba li doista biti tako?

Strah jest iracionalan, često je izraz nemoći, neznanja, nerazumijevanja, pa i osjećaja kako se na njegove uzroke ne može utjecati jer je posljedica “više sile”. U društvu u kojem je u svijesti građana još prisutna socijalistička lažna sigurnost radnih mjesta, u društvu dojučerašnjih samoupravljača koji su posao mogliizgubiti samo pričanjem “nacionalističkog” vica, u društvu koje je netom nakon prevrata okusilo bešćutnost divljeg kapitalizma i beskrupuloznost “njegova veličanstva profita”, ne treba se čuditi rastućoj plimi nezadovoljstva i neperspektivnosti.

Takav strah može voditi u paniku, može odvesti u ravnodušje, ali i nekontrolirani bunt. Mediji gotovo svakodnevno izvijeste o nekom bankrotu, uštedi, optimizaciji radnog procesa i netom otkrivenom tehnološkom višku, otkazanim narudžbama, propalim poslovima, gubicima zbog tečajnih poremećaja...a sve nakraju ima za posljedicu “snaženje” ionako brojne burze nezaposlenih. Što nam je činiti? Što trebaju raditi država, što poslodavci, poduzetnici? Može li netko bilo koga od nas natjerati da u neki posao uložimo tisuću kuna (ili eura, svejedno), a od njega zaradimo 500? Teško, gotovo nemoguće, ali kad je riječ o državi, nema problema.

Za gradnju broda potroši se milijarda nečega i “zaradi” samo dio uloženog, pa na kraju godine svaki Hrvat plati oko dvije tisuće kuna da bi graditelji mogli nastaviti posao. I tako godinama, sve vlade, od samostalnosti do danas, svjesne stanja, ali nesigurne hoće li se moći nositi s posljedicama zatvaranja velikog broja radnih mjesta neprofitabilnih industrija i vojske novonezaposlenih. A morat će prije ili kasnije. S druge strane, novi vlasnik Plive donio je svoj kapital i na lanjsku crvenu bilancu reagirao brzo.

Nakon trenutačnih promjena u menadžmentu snimit će stanje i sigurno zatvoriti neke pogone koji rade gubitke jer je i njihova logika “zaraditi”. Što s onima koji više koštaju nego zarade? Teva, novi Plivin vlasnik, ima iskustvo sa sličnim preuzimanjima: najprije stabilizirati proizvodnju, a onda na novim profitabilnim programima zaposliti ne samo jučerašnji “višak” nego i nove radnike. Mi smrtnici, koji smo već potrošili svoje desetogodišnje plaće, koji živimo u stanovima čiji su stvarni vlasnici banke, koji se vozimo u autima čiji su vlasnici leasing kompanije, što je nama činiti? Kako pobijediti strah od gubitka egzistencije?

Kolegica čije se suze još nisu osuišile s poda kafića, nakon što je doznala da “kompanija više na nju ne računa”, samo dva dana kasnije sa širokim je osmijehom častila društvo jer je našla novi, atraktivniji i bolje plaćen, posao. “Sjela sam sama sa sobom i zbrojila se: što znam i što volim raditi, koga poznajem i tko me cijeni. Prvi poziv i žena s novim samopouzdanjem opet je zaposlena”, pričala je.

Drugi prijatelj, do jučer djelatnik velike medijske kuće, danas je ugledni poduzetnik. “Htio sam se obračunati s bivšim šefom, a danas sam mu zahvalan jer me natjerao da ozbiljno razmislim o tome što znam i što bih s tim mogao raditi”. Sigurno sve priče s burze neće imati sretan svršetak, ali okretanjem sebi, snaženjem samopouzdanja, prihvaćanjem činjenice da trenutačni posao nikome nije zajamčen, ali ni jedini, sretnih priča bit će zacijelo više.

Tko zna koliko je među nezadovoljnim škveranima danas uspješnih obrtnika ili poduzetnika, malih graditelja brodova ili turističkih radnika sutra, hoće li uspjeti Plivin model koji umjesto “viška za burzu” treba dovesti do novih zapošljavanja. Uz jačanje svijesti poslodavaca (među kojima je i država) da zaposlenici nisu samo trošak nego oni koji pridonose uspjehu tvrtke radom, idejama, inventivnošću i da se ulaganje u njih isplati svima, možda se rasplinu tamni oblaci ispunjeni strahom.