Ako se crveni i uklone, što ćemo s privredom? Ni HDZ nema odgovor

Kad istraživanje javnog mnijenja pokaže da je sukob Vlade i Crkve oko zdravstvenog odgoja bio najvažniji događaj u zemlji posljednjih tjedana, onda čovjek doista može zaključiti da živimo u državi i društvu punom apsurda. Dobro, ima nešto ljudi koji su zamijetili da se gospodarska kriza u zemlji produbljuje, ali zato tek minoran broj njih razumije koje su posljedice najnovijeg pada kreditnog rejtinga zemlje. Razumije li sve to val od oko 200.000 ljudi koji su pohrlili na strana skijališta i mahom se opet zadužili u bankama na karticama i kreditima?

Istina, i ne čudi da je sukob oko zdravstvenog odgoja uzeo toliko maha i da je toliko zaludio ljude. Jer, čim se u javnosti priča o seksu, masturbaciji, kondomima, homoseksualnim brakovima, kad se u tom kolopletu nađe i Crkva, onda se u ljudima probude strasti druge vrste i vrlo se brzo zaboravi na ono što svakodnevno sve nas muči. Tko tada pita o gospodarstvu, poslu, plaćama... Sve nekako padne u drugi plan. Još ako uzmemo u obzir da je hrvatsko društvo ideološki duboko podijeljeno, da sve takve kulturološke i društvene rasprave na vidjelo izbacuju veliki društveni jaz, da izazivaju i izljev mržnje prema onome tko misli drukčije, da u društvu imamo mnoštvo nezaliječenih rana, nedovršenih priča, velikih trauma... Kad se sve to uzme u obzir, onda uopće ne čudi da velikom broju ljudi u ovoj zemlji gospodarstvo nije prioritet. A trebao bi biti.

Vlada Zorana Milanovića pokazala se posve nesposobnom odgovoriti na glavne probleme ovog društva, i to ponajprije one gospodarske, što se od nje i najviše očekivalo i što su oni najgrlatije najavljivali, obećavali, iako Milanović danas tvrdi da nisu, kao da nismo pri zdravoj pameti. Ali je Vlada zato odmah u početku krenula u ideološku preobrazbu i indoktrinaciju po svom “ćefu”, za što su očito jedino bili spremni i osjećali se za to sposobni, pa čak i pozvani, samo pitanje od koga. Umjesto da se društvo liječi, ne traumatizira dodatno, Milanovićeva ekipa krenula je brutalno u daljnju polarizaciju društva jer je išla otvarati stare rane i otvarati nove. I Ivo Josipović skupa s njima. Dovoljno je samo sjetiti se kakve su ekshibicije novovladajući izvodili kad je bilo u pitanju odavanje počasti žrtvama u Bleiburgu, oko tamošnje komemoracije i državnog pokroviteljstva. I to odmah na početku mandata i Milanovića i Josipovića. Kako se drukčije sve to moglo protumačiti, nego kao najnovija neoboljševička revolucija na drugi način, ovaj put kao redefiniranje povijesti i nametanje vlastitog isključivog svjetonazora.

I Josipović i Milanović imaju potrebu tumačiti povijest kako se njima svidi, kako se oni u njoj nalaze, njihovi očevi, a i kakvu bi oni htjeli, ne kakva je bila. Tako će Josipović o lijepoj kapi partizanskoj i otići će u Srb, a Milanović će na zgražanje mnoštva povjesničara pred njima samima govoriti o Hrvatima kao o slučajnom narodu. I još će struci držati lekciju kako treba misliti i pisati. Jer će Milanović u suprotnom osnovati udrugu nezadovoljnika sadržajem povijesti u udžbenicima. Ili, zar nastupi ministra Jovanovića nisu rigidni, puni mržnje? I to još od ministra obrazovanja?

Kako su vladajući otvorili nikad do kraja ugašeno bojište crvenih i crnih, i ne čudi da sadašnji HDZ svoju šansu na izborima, pa čak i na lokalnima, traži u ideološkoj konfrontaciji. Pa je na tom tragu i izjava Tomislava Karamarka da će “crvenu peronosporu potpuno odstraniti na parlamentarnim izborima”. No što ćemo s gospodarstvom, to ni u HDZ-u ne znaju ili ih nije previše briga. Vlast nam je nesposobna, ali oporba očajna. Jer ako se crveni i odstrane, što ćemo onda? HDZ na to nema odgovor. No zato energiju gube na vlastito preslagivanje kadrova, na putešestvije po Hrvatskoj, a da uopće ne vode prepoznatljivu politiku koja će ovoj zemlji donijeti napredak.