Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić prošli je tjedan predstavio svoj hiperambiciozni investicijski plan koji može odvesti zemlju u jako krivom smjeru te je začudno kako su izostale barem žučljive javne polemike. Nije to teško objasniti. Ova je zemlja toliko onemoćala od nepoduzetnosti i bezidejnosti da se svakakve ideje dočekuju blagonaklono. “Mali” je problem u tome što “svakakve” ideje često mogu biti vrlo opasne. Čačićev investicijski plan temelji se na ideji pretvaranja Hrvatske u low tech gradilište. Strategija “zidaj, žbukaj, farbaj i opet zidaj, žbukaj, farbaj...” doima se kao klasični pokušaj da se kroz investiranje javnog sektora u gradnju i obnovu škola, vrtića, zgrada javne uprave i energetskih objekata pokrene zamašnjak gospodarskog rasta. Statistika će zaista zabilježiti rast BDP-a. U tome neokeynesijanski model javnih radova nije sporan. Sporno je što ćemo dugoročno dramatično povećati opće društvene troškove, a nećemo izgraditi temelje zdrave ekonomije koja bi mogla pratiti rast tih troškova. Nećemo graditi kompanije koje će stvarati novu vrijednost, nego ćemo se poprilično zadužiti da bismo plaćali zidare, tesare, soboslikare... Umjesto da Čačić kao prvi potpredsjednik Vlade zadužen za investicijsku politiku povede zemlju u hrabru i agresivnu reindustrijalizaciju, on je vodi uskim putem građevinskih radova čiju ćemo cijenu plaćati desetljećima. To je već jednom učinio s autocestama.
Da je Hrvatska zemlja poput Saudijske Arabije, onda bi takav pristup možda i imao smisla jer bi Hrvatska mogla plaćati enormnu cijenu javnih radova zahvaljujući golemim zalihama nafte. Hrvatska nije Arabija, a Čačić ipak poput bogatog sultana kreće u projekt Zagreb na Savi, u čijem je epicentru gradnja velebnih zgrada za centralnu državnu birokraciju. Na žalost, gradnju reprezentativnih velikih kompleksa za vladinu administraciju može si priuštiti Dubai, a ne Zagreb! Tko će to platiti? Hrvatski privatni sektor koji je na izdisaju, koji je prignječen ionako preteškim utegom javnog sektora?
Zoran Milanović je pred ključnim izazovom svoje karijere: prepoznati i zaustaviti agresivnu jurnjavu u smjeru skladišta s krampovima, lopatama i penzlima jer, ako ništa drugo, nije mudro sve karte baciti samo na jednu okladu. Usto, netko premijera hitno mora upozoriti i na stvaranje paralelnog sustava nevjerojatne moći – na Čačićev Centar za energetiku, koji se upravo pokušava pozicionirati kao gospodar svih projekata u energetici, pa čak i u lokalnim javno-privatnim partnerstvima. Preradikalno!
Začudno, obični nam se ljudi javljaju pismima i porukama jer su prepoznali nelogičnosti Čačićeva modela razvoja, pokazuju više odgovornosti od velikih ekonomskih imena. Javio nam se tako i umirovljeni bračni par ekonomista iz Koprivnice. Citiram: “Da se šest milijardi kuna koje predviđa uložiti u sanaciju škola i infrastrukture i slične ovom vremenu neprimjerene investicije preusmjeri u gradnju novih tvornica, sagradilo bi se 100-tinjak manjih tvornica koje bi zaposlile 5-6 tisuća ljudi.” Umirovljeni ekonomisti predložili su i cijeli niz potencijalnih biznisa u koje bi se isplatilo investirati.
Ti su prijatelji naše redakcije na preostale tri stranice pisma “istresli” još nekoliko vrlo kvalitetnih ideja i prijedloga kako učinkovitije upravljati. Posebno su bili duhoviti i kreativni u vezi s prijedlozima rješenja u zdravstvenom sustavu. Pretpostavljam zato što su stariji ljudi koji stoga češće koriste zdravstvene usluge pa – jednostavno znaju. Ako nekome u Vladi treba racionalan i zdrav savjet, slobodno se može obratiti umirovljenim ekonomistima iz Koprivnice. Podaci poznati redakciji.
Zaključno: Čačićeva odlučnost i energija možda mogu pokrenuti stvari s mrtve točke. Krajnje je vrijeme da nas netko povede. Ali pri tome netko Čačića mora natjerati da ponekad razmisli prije nego što stisne gas.