33. priča: Lana Derkač Šalat: Leš

Listopad je ove godine bio čudesno topao i poželjeli smo još jedan vikend provesti na moru. Posljednji u mjesecu, baš onaj koji je s oblucima opustjelih plaža i malim molovima koji su izgledali kao da su kopirani, a nisu bili plagijati, bio namijenjen za opraštanje sa suncem.
D. je vozio kroz tunel Učku i samo što nije započeo naš uspon na asimetrično tijelo Istre, još jedno tijelo nakon osvajanja čitavog niza kamenih tijela za vrijeme kolovoškog godišnjeg odmora.
Pri izlasku i ponovnom vraćanju na sunce, a kad je u zvučnike našeg radija pristigao definirani i suvisli zvuk, D. je postao svjestan da u tunelu nije bilo bluesa, kao ni radiovalova. Ni bilo kakvih signala osim onih u nama što smo ih bili sposobni odaslati međusobnim pogledima, riječima, automobilskim komandama kojima se mogao proizvesti zvuk trube te žmigava ili ujednačena svjetla.
– Tamo su u mraku crnačku bol i radiovalove istisnule sjene metalnih leševa – prokomentirao je privremeni nestanak glazbe, glavom trznuvši prema smjeru iz kojeg smo došli. – Ma fakat, nisu to anđeli nego samo ludi duhovi izumrlih strojeva koji se sjećaju kopanja tunela kao što se bluesu nikad nije problem prisjetiti plantaža pamuka. Duhovi se nižu u projekciji koja se jedva nazire pod farovima. Mislim da je vidim na lijevoj bočnoj strani.
Glatko sam mogla zamisliti strojeve kao leševe. Zaglavljene u uskim i klaustrofobičnim prostorima unutar raskopanih stijena bez prirodnog svjetla, nasuprot prostranim i jarko osunčanim plantažama koje također ne mogu izbjeći smrt.
Može biti da su nam na pamet padale ove koještarije jer je još samo nekoliko dana ostalo do Svih svetih kada D. i ja neredovito posjećujemo svoje pokojne anđele i neanđele, ali u prosjeku vjerojatno intenzivnije nego inače razmišljamo o smrti.
Čak mi je bilo teško šparoge ne poistovjećivati s anđelima zato što im nisam mogla naći manu. Pretpostavljala sam da nemaju grijeha, osim ako i one nisu u međuvremenu počele reketariti pod zemljom ili se samosvjesno prsiti svojim rastom poput pornosimbola. Pokušavala sam zamisliti utjecaj masovnih medija na podzemni svijet. Prepoznati jesu li oni nakratko nadjačali i potisnuli signale naše nadzemne glazbe.
Imala sam potrebu izgovoriti da u koloni koja je dolazila iz Istre, šparoge smještene u želuce putnika, ne više tako čestih kao ljeti, podsjećaju na isprekidani lanac koji se svejedno uspijeva održati pa makar i s razmacima. Apsolutno sam se dobro osjećala uvjeravajući samu sebe da su ama baš svi što sjede u automobilima koji su nailazili u susret, bez izuzetka, morali jesti šparoge jer su bili na poluotoku čiji glazbenici za svoje hitove od sve hrane izabiru baš njih. Činilo mi se da im to što ih stavljam u lančanu reakciju daje jako potreban zalet i ustrojava među njihovim duhovima dodatnu snagu. Rekla sam to D.-u. Rekla sam mu i da mi je palo na pamet da bi žive šparoge, a na račun dijela svog života pod zemljom, dijela što se ne vidi, bez tajnosti rituala komotno mogle biti pripadnice nekog tajnog društva. Imale bi golemu prednost.
Kad je D. konstatirao da je životinjsko zujanje opet zauzelo sve zvučnike automobila i čitav prostor radiovalova, još do nedavno uredno hvatanih, a iritirajući zvuk muhe je opet postao okupator, gotovo da smo stigli pred hotel.
Nudili su nam brojna istarska jela – i maneštru od bobića, i tartufe na barem desetak načina, i krafne i još štošta drugo – ali, na moje veliko razočaranje, šparogama ni traga. Nisam uspjela naslutiti čak ni njihove duhove.
No kao što sam već rekla, bio je lijep vikend i nije ga vrijedilo upropastiti zbog nedostatka obroka koji sam kanila pojesti. Izuzetno sunčan i bez i daška vjetra. Posljednji takav u ovoj kalendarskoj godini. Temperatura zraka morala se vrtjeti oko dvadeset i pet stupnjeva Celzija, ne manje. Nakon što smo se raspakirali i ručali, otišli smo do plaže. U laganim majicama i trapericama sjeli smo na oblutke, naslanjajući se jedno drugome na leđa. Nakon nekog vremena D. je skinuo majicu i ispružio se u horizontalu cijelom svojom dužinom pa sam gledala kako se otok D. proteže na moru oblutaka u istom smjeru kao dva poluotoka na pučini, kao da se nadovezuje na njih pa čini zanimljivu kompoziciju vidnog polja. Nisam odoljela a da ga ne fotografiram, iako nisam bila sigurna činim li to zbog njega ili kompozicije. Onda je on fotografirao mene.
Nakon što smo se i mi i objektiv olympusa napili dovoljno svjetla, krenuli smo prema centru gradića. Primijetili smo dva muškarca kako nose neobičan teret. Jedan je s jedne, a drugi s druge strane crne i neprozirne najlonske vreće držao nešto što je i umotano, kad se bolje pogledalo, imalo oblik ljudskog tijela i nalikovalo na leš. Sa znatiželjom smo ih i prilično nenametljivo slijedili dok nisu nestali u prolazu trgovačkog centra. Nismo vidjeli niti mogli predvidjeti kamo su ušli. Većina trgovina, pretežno s prigodnom robom i isto takvim cijenama, bila je zatvorena. U tim polupraznim trgovinama bili su uglavnom jednosezonski predmeti za turiste poput japanki, badekostima ili parea. Moglo se ući samo kod filigrana i u samoposlugu. A tamo nisu ušli.
Neko vrijeme smo ostali u blizini šoping-centra ne bismo li ih ponovo vidjeli. Dosadilo nam je čekati i vratili smo se u hotel. Sami sebi smo bili smiješni što smo u izviđanju proveli većinu kratkog vikendaškog vremena koje smo imali. A s druge strane nas je pržilo što nismo ostali čekati.
U gradiću koji osim stare kamene jezgre i nije imao baš nekih osobitih zanimljivosti, definitivno nismo imali što kupiti da bismo se duže zadržali u obilasku manje-više zatvorenih dućana. Došla sam na ideju kako je upravo leš koji smo neko vrijeme pratili najzanimljiviji artikl. Nešto kasnije smo u sobi uključili vijesti ne bismo li čuli da spominju nečiji nestanak. Za sada nisu govorili o mrtvacima-artiklima.
Sutradan smo se vozikali uz obalu i obilazili plaže. Začudilo me kad sam našla malu pješčanu uvalu što ju je lizalo more. Sretno sam ostavljala tragove po pješčanom puderu koji je iznova i iznova zakrivao prošlost. Bio je nenadmašiv šminker.
– Što misliš, koliko je milenija smrti i kostiju zakriveno pod pijeskom? – upitala sam zagrlivši D.-a.
Tog trenutka sam povjerovala da su neke zakučastije školjke u svrhu izbjegavanja smrti, a ne zapravo zbog estetike, za vrijeme stvaranja zadobile vrlo hermetične oklope-obale. Više nikad neću reći da nasred otvorenog mora nigdje nema obala. Samo su sićušne i duboko su ispod pa se ne vide.
Krenuli smo prema hotelu.
– Sad će i Halloween – napomenuo je D.
Baš kad je to izustio, a bili smo blizu trgovačkog centra, mjesta na kojem smo vidjeli onaj potencijalni leš umotan u crni najlon, spazili smo mačku koju sam hitro spojila sa simbolima vezanim za Halloween.
– Mačke su osumnjičene da skrivaju duše mrtvih.
– Onda ova mora biti tu zbog mrtvaca u vreći – kockao se s istinom, a i samog ga je rajcala pomisao da smo naletjeli na zločin.
Naravno da nismo imali rješenje kako otkriti o čemu se zapravo radi. Već smo doputovali u Zagreb, taman sam gulila krumpir, kad su na radiju rekli da su na djelu uhvaćeni lopovi koji su, između ostaloga, ukrali i lutku za izlaganje odjeće jer im je, kako navode izvori informacije, trebala za butik.
A mi smo na njoj crni najlon već zamislili kao posmrtni kostim.