Ovako: imam muža, četvero djece, svekrvu, roditelje, vikendicu na moru,
olinjalog psa, proždrljivu mačku, ljubomornu sestru, ravne tabane,
iskaznicu Konzuma, mobitel s izgrebanim staklom, počasnu člansku
iskaznicu Gradske knjižnice. Po zanimanju sam spisateljica. Dječja.
Odmaram se zureći u prazno.
Volim provoditi vrijeme zaključana u zahodu. Može i javnom. Samo neka
me puste na miru.
Tapecirana vrata, brave, zidovi, bedemi, kule, sefovi, atomska
skloništa, izolacijske vrpce, blindirani automobili, anonimni
apartmani, svjetionici i samostani sve više mi prirastaju srcu.
Samoća. Izolacija. Meditacija.
Moja prijateljica Olinka ima novog dečka i hormoni su joj se rasplesali.
– Mislim da si u depresiji – kaže ona dok vadim rublje iz perilice. –
Nedostaje ti žar života – brblja. – Nađi si ljubavnika.
Lenor omekšivač miriše na trulo voće.
Okrećem očima. Pomahnitala prijateljica srednjih godina napokon je
pronašla (alfa, beta, gama?) klipana i sad me davi.
– Moram nahraniti zamorca. Podignuti jaknu iz kemijske čistione.
Nazvati instruktora iz matematike i ...
– ...?
– I otići do svekrve.
– ...?
– Dati urin na pregled. Napisati šaljivu priču. Biti pametna.
– Nađi si ljubavnika – ponavlja Olinka, a ja razmišljam da je opalim
vlažnom jastučnicom po glavi. Ili joj prolijem Lenor po novom
kompletiću. Ili je strpam u perilicu i operem na šezdeset stupnjeva.
– Bili smo u japanskom restoranu jučer...
– Hm, a ja sam bila u Lovačkom rogu nekoć davno i pogledaj u što se to
pretvorilo? – rekoh pokajnički. – Divlji zec s knedlama daleko me
odveo...
– Ti si ostvarena... ali mrzovoljna. Malo šaranja bi te osvježilo... –
kaže Olinka zaneseno.
Promatram je. Sjednem na stolicu iz Ikee jer perilica se nalazi u
kuhinji. Sve se nalazi u kuhinji. Kuhinja je prostrana. Poput velikog
srca je... Poput Alibabine pećine. Rudnika zlata. Alkemičarske
radionice čuda...
Četvero djece. Doživotna robija. Ne treba mi psihijatar ni wellness.
Jednostavno sam preumorna da bih još razglabala o smislu života i
umoru. I prenapeta da bih se opuštala. Osim toga, muž me voli. Skakuće
za mnom. Boji se da ne zbrišem u samostan.
Brak je, na kraju krajeva, dogovor. Poduzeće. Firma. Obveza.
Zajedništvo. Navika. Ucjena. Društvena inicijacija. Ideja. Pitanje
prestiža. Jaram. Nježnost. Davež. Igra. Ljubav, što god to značilo.
Porezna olakšica.
Olinki je tip kupio parfem Naomi Campbell.
Skeptična sam. Zahtjevna. Dosadna. Ne vjerujem parfemima, cvijeću,
laskanju... smatram da bi žene trebale biti razmažene, ponosne i
samostalne. Vjerojatno sam u srodstvu s daskom, bukvom, panjem,
računalom i čekićem. Emocije su stišane. Volim praktičnost.
Organiziranost.
Olinka gleda kroz prozor. Kupila si je novu maramu, svijetloplavu.
Luka je na vaterpolu.
Damir u kinu.
Lara kod prijateljice.
Marilka sluša glazbu u svojoj sobi.
Šalje mi poruke. Voli me. Zar to nije divno? Napokon...
Olinka je jedna od mojih rastavljenih prijateljica s kojima se sastajem
jednom tjedno u kafiću. Teme su uobičajene, muškarci, djeca i druge
žene. Televizijski program. Očaj novog doba. Srednje godine. Starenje.
Kapitalizam...
Odlučila sam drukčije od cura. Umjesto da trošim vrijeme na kojekakve
gulanfere, ostala sam u braku i pripitomila muža. Djecu držim na
čvrstom lancu. Sentimentalna sam samo u knjigama i u kinu. Nisam se
navukla na tanak led preuzimanja odgovornosti za greške ovoga svijeta.
Imam spreman mali crveni kovčeg na ormaru i štednu knjižicu. Mogu
uvijek izaći iz svog života... Umorna sam i često napeta, ali bar nemam
izraz srneće blagosti na licu. Žene kad su zaljubljene izgledaju kao da
im je netko isisao mozak. S druge strane kad su same djeluju ljutito,
neraspoloženo i sivo.
Svi me pokušavaju uvjeriti da pamet smeta ljubavi, prizemljuje me i
potkresuje krila kojima bih doletjela i do Sunca. Nije istina. Pamet
samo regulira pravila i ne čini te glupačom. Ne dopušta da veneš za
sumnjivom kreaturom koja s bocom šampanjca pokušava unijeti nered u
tvoj život i učiniti te ovisnicom o zvonjavi mobitela. Poruke.
Sastanci. Kašnjenja. Nesigurnost. Voli li me? Ne voli me. Jesam li
dovoljno zgodna? Imam li još šanse? Trebam li otići na tretman botoxom?
Ako već moram živjeti u kavezu vlastitih iluzija, radije ću biti na
rubu živčanog sloma zbog jedinice u školi, nego zbog otkazanog
ljubavnog sastanka.
– Imam njegovu sliku – kaže Olinka. – Fotografirao se za osobnu pa mi
ju je darovao.
Olinka petlja po torbici. Nokti su joj njegovani, svratila je do
pedikerke. Opet se osjeća dobro u svojoj koži. Preplavljuje me nježnost.
– Pogledaj. Zar nije zgodan?
Pogledam. Faca mi je poznata. Kao da sam ga negdje vidjela... Gledam
pomnije. Marilka izlazi iz sobe. Zvoni telefon. Pas je počeo mahati
repom. Mačka je promijenila položaj na krevetu. Perilica centrifugira.
Centrifugirati, zar to nije dobar izraz? Rijetka kosa, dobre naočale...
Sjetim se. Tip je iz Trnskog. Bili smo susjedi. Muljator. Mama mu je
glačala košulje do tridesete, a onda umrla. Stan je prodao. Uvijek je
nešto lagao. Šarmantan. Pričao je viceve. Ima izvanbračnog sina.
– Da – rekoh suho. – Zgodan je.
– I ti bi trebala naći ljubavnika – ponovi Olinka. – Inače ćeš
poludjeti.
– Da. Poludjet ću možda sutra – potvrdih pomirljivo. – Ali sad prvo
moram podignuti jaknu iz čistionice i izvesti psa u šetnju...
– Sretna sam – reče Olinka.
I ja sam – rekoh, a centrifuga je centrifugirala.
Razmišljala sam o teoriji književnosti, braku i zavjerama. O
prešućivanju. Zatim sam navukla crvene štikle i prebacila novi crveni
baloner preko ramena. Izašle smo u stubište... Napokon vani!
Ipak, nikad se ne zna kad ću poželjeti staru životnu mudrost zamijeniti
novom...
Olinka je počela pjevušiti.
Nikad se ne zna! Možda sutra?
2. priča: Sanja Pilić: Poludjet ću možda sutra
17.04.2009.
u 14:56
u 14:56
