Već je pomalo antologijska izjava Damira Sokića "da nisam umjetnik, bio bih kriminalac." Kod nje i danas stoji. Štoviše, svojedobno ju je objasnio riječima: "To je moja inatljiva narav. Ne volim biti pokoren. Ne mislim da su stvari oko nas dobro poredane. U umjetnosti se snalazim bolje nego u realnom životu i zapravo me spašava od realnog života."
I dalje je vrlo izravan, neprilagodljiv, zanimljiv i avangardan. To da ne voli biti pokoren, vidljivo je u svakom njegovu originalnom radu, ali i u najnovijem iskoraku da svoju veliku retrospektivu "Fizika/Metafizika" u četvrtak otvori ni manje ni više nego u tunelu Grič. Svjesno je pobjegao u podzemni prostor ispod Klovićevih dvora, u kojima je prije desetak godina imao izložbu retrospektivnog karaktera, i svoje radove izložio vlazi i gužvi prolaznika koji svakodnevno tumaraju kroz tunel.
– Nalazimo se negdje točno ispod Klovićevih dvora, čime je Sokić odaslao određenu poruku – kazao je kustos izložbe Vanja Babić pa objasnio: – Ovaj ulazak u tunel, u podzemlje, ima i praktičnu i simboličku namjenu. Praktična je ta da Zagreb zbog posljedica potresa i nedostatka velikih izlagačkih prostora trenutačno i nije u stanju ugostiti izložbu ovolikih dimenzija. S druge strane, tu je i ta simbolička konotacija jer podzemlje je nešto neistraženo, nešto kamo se možemo sakriti od nevolja koje postoje u vanjskom svijetu, a znamo da vanjski svijet baš ne izgleda ružičasto, ni kod nas ni igdje drugdje. Znamo li da je ovaj tunel bio i ratno sklonište, e, onda to sve dobiva i dodatnu jačinu.
Sokićevim slikama, skulpturama, objektima i instalacijama, više od stotinu radova, popunjen je cijeli prostor duž poteza od Mesničke do Radićeve ulice te sva četiri pokrajnja odvojka tunela. Objekti se nižu u razmacima od desetak metara po tlu i po zidovima, umjesto postamenata koriste se palete, a većina radova popraćena je i umjetnikovim pismima.
– Pokriven je cjelokupan Sokićev opus, od 1975., iz razdoblja primarnog i analitičkog slikarstva, preko 80-ih i razdoblja nove slike i nove skulpture pa sve do 90-ih kada počinje izrađivati objekte pokretane elektromotorima te novijih radova kocki i crteža na papiru... Potom dolazi do razdvajanja radova, ali nikada suštinskog, i to je ono kod Sokića što mi je jako zanimljivo. On na prvu djeluje strahovito raznoliko, ali s druge strane posjeduje taj objedinjujući nazivnik pa su s jedne strane radovi pod utjecajem talijanskog pokreta arte povera s kraja 60-ih, a s druge strane oni su pod utjecajem historijskih avangardi, i to ponajprije geometrijske provenijencije, gdje se izravno referira na radove Mondriana, Maljevića i ostalih velikana geometrijske apstrakcije. Uvijek postoji balans između ta dva pravca, a u tom dijalogu nastojali smo stvoriti i ovu priču, koja s tunelom tvori jedinstvenu cjelinu. Bilo nam je jako važno da svako djelo bude u komunikaciji, i vizualnoj i narativnoj, sa susjednim radovima. Pa ako možemo govoriti o kronologiji postava, koja nije apsolutno prisutna i mora se shvatiti uvjetno, trebalo bi ipak izložbu krenuti gledati od Mesničke ulice – savjetuje Vanja Babić.
Iza njih je ogroman posao, i fizički i psihički, koji se odnosi na problem kako svladati prostor tunela jer koliko god su ga, kaže Babić, skicirali i razmišljati kamo i što postaviti, kada su došli u njega, shvatili su da su ga precijenili i preplavio ih je svojim zastrašujućim dimenzijama, vlagom i teškim zrakom. Međutim, postupno se kristalizirala ideja kako ga oformiti, i sudeći po viđenom, učinili su to jako dobro.
Uz starije i antologijske radove poput električne stolice "Crveni krug i tamni pravokutnik", izloženo je i dvadesetak novih djela nastalih tijekom posljednje dvije godine, a koja ovom prigodom imaju svoju premijernu javnu prezentaciju. Jedno od njih je zlatna kocka zaobljenih rubova koja je zapravo posveta Ivanu Kožariću. Spomenuta pak "električna stolica" također je svojevrsna posveta, točnije asocijacija na Maljevičev suprematizam. Imamo, dakle, stolicu čija prijeteće svjetleća crvena aureola za glavu jasno ukazuje na njezinu namjenu, a ta aureola i crni pravokutnik od metala koji pomaže da struja bolje teče dva su suprematistička momenta u ovu stolicu ugrađena na Maljevičev način. Osim toga, rad je dijaloški vezan i za Warhola i njegovu mračnu seriju električnih stolica, a Sokić ju je, kako je svojedobno kazao, napravio za hrvatsku umjetničku scenu.
Što se tiče naslova izložbe, umjetnik je posegnuo za pojmovima "fizika" i "metafizika", s time da ih dijeli horizontalnom linijom na način razlomka što nije slučajno. Linija razlomka simbolizira onu krajnje graničnu zonu između fizike i metafizike u kojoj se odvija umjetnost. Ona također na simboličan način dijeli nadzemni svijet od onog podzemnog u koji je zbog infrastrukturne i moralne krize nadležnih muzejsko-galerijskih institucija bio prisiljen sići.
Sam umjetnik Damir Sokić rođen je 1952. i održao je više od pedeset samostalnih te stotinjak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1987. do 1994. boravio je u New Yorku, a do umirovljenja 2019. bio je redovni, studentima omiljeni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada, među ostalim i Nagrade "Vladimir Nazor" za najbolju godišnju izložbu. Jedan je od osnivača Galerije PM u sklopu HDLU-a i jedan od vodećih predstavnika analitičkog slikarstva sedamdesetih godina, potom fenomena nova slika tijekom prve polovine osamdesetih godina, a autor je i više antologijskih umjetničkih instalacija s problemskim postmodernističkim referiranjem na istaknute fenomene modernizma.
Radno vrijeme izložbe poklapa se s radnim vremenom tunela, ulaz je slobodan, izložba je realizirana u organizaciji i produkciji Galerije Kranjčar, a može se pogledati do 3. lipnja.•
